Baracskai blog

Grčki i latinski jezik

Među starim stvarima svojih predaka, našao sam par bilježnica iz gimnazije s početka 1920-ih godina. U jednoj od njih bio je i raspored sati. Hrpa matematike, filozofije i jezika: grčki, latinski, njemački i dva materinja jezika. To je bilo dovoljno da se bude službenik do kraja života. „A-generacija“ je imala svoju „bitku“ i završili su s mijenjanjem svijeta, netko na strani pobjednika, a netko među gubitnicima. Njihovi snovi bili su jednostavni: stvoriti nešto što vječno opstaje i ako je moguće sve to ograditi kao bilo koji posjed. Dobitnici su vjerovali da postoji vječito važeće znanje i da će im to donijeti moć. I je i nije tako. 

 

DEM

Čitam u jednom blogu da 40+ generacija u ovom dijelu svijeta zna u DEM (njemačkim markama) koliko je osobno ili koliku su njegovi roditelji imali najnižu odnosno najvišu plaću. Zna i za koliko DEM je kupio/la polovnog Golfa. Autor bloga, naravno, traga za uzrokom pojave,što ja neću učiniti.

Nisam uvjeren da je to obilježje samo ovoga kraja. Nisam siguran ni da je to moguće vezati uz neku generaciju. Pokušavam se sjetiti je li odnos prema novcu moguće pratiti kroz neka doba. Ako se i može, značajnije je pitanje veže li se model uz raspoloživu količinu novca.

Nekoliko slika:

1. Vlakovi "za more" šezdesetih: dva mjeseca ranije si morao kupiti rezervaciju
2. Parking pored Novske u ljetnim noćima sedamdesetih: u stotinama  Mercedesa njemačkih registracija spava nekoliko članova obitelji 
3. Osamdesetih puni kafići u 11 sati: uglavnom članovi 40+ generacija čitaju novine

Možda na temelju ovih „slika“ ipak je B-generacija

 

„B“ generacija je stvorila masovnu proizvodnju sa ove strane Berlinskog-zida. To su bili inženjeri koji su govorili njemački „terminus technicus“ i vjerovali u oportunističko znanje. Ova generacija koja je išla na visoke škole štrebala je diferencijalne jednadžbe i sociološke spoznaje. Takvo znanje im je bilo dovoljno za projektiranje i konstruiranje proizvode za kojima je tržište tada vapilo. Vjerovali su da je dovoljna jedna ružna javna telefonska govornica ili usisivač. Bitno je da stroj obavlja svoju funkciju. Čemu estetika kada proizvod vrši istu funkciju, naposljetku sve istom služi, bez obzira na vizualni dojam. Htjeli su radna mjesta za cijeli svoj životni vijek i to na temelju jedne jedine profesije i privrženost jednoj jedinoj firmi. Tipičan muškarac B-generacije nije znao ni koji broj odjela, košulje i cipela koristi - žene su im kupovale sve.

 

Excel epidemija

Na nekoliko predavanja koje sam imao po tvrtkama – kada bi ostali sami menadžeri oko stola – rado bih pitao: „Tko nije posljednjeg tjedna koristio Excel?“ Rezultat neka bude zagonetka. Lako je objasniti korištenje Excela: ne postoji psihološki trošak prihvaćanja. Mirni smo i dalje mjerkamo i računamo, koristimo i „posljednji krik tehnologije“ koji uklanja neugodu validiranja. Danas Excel epidemijom zaraženi iz jednog loše određenog skupa uzmu onakav uzorak kakav nađu pa uopćavaju. Uopćavanje ne slijedi iz bilo kakvog prosjeka (ono ovisi o blagonaklonosti skupljača podataka). Danas je svetogrđe reći da neću odbaciti svoj rad samo kako bih o njemu pisao izvješće.

 

Generacija „e“ je samo tako, „by the way” usvojila engleski jezik, a na poslovnim školama su vježbali Excel tablice. Prve dane karijere su proveli na treninzima i vježbali su De Bonovih šest šešira. Njihove želje su jednostavne: usvojiti fleksibilno znanje. Takvo znanje bilo dovoljno za pokazivanje podataka na „mitinzima“, gdje se govorilo engleski. Klone se ne samo jednog radnog mjesta, nego i jedne profesije. Promjena radnih mjesta im je prirodna: beskompromisno se udalje po potrebi.

Jednom sam kupio mobilnu telefonsku karticu za alarm svoga auta. „Što će vam ti silni papiri?”, pitao sam. Već sam šesti put kod njih kupovao telefon, već smo bili na „ti”. Na moje veliko iznenađenje, znao je odgovor: „Takav je naš interni pravilnik”. Ali ja sam i dalje postavljao pitanja: „A tko je htio da on bude takav?” „Naši pravnici”, odgovorio je naglo. „Aha, njima je potrebna moja adresa šest puta?”, čudio sam se. „Na njih se ljuti, ne na mene”, rekao je on pokajnički. Podatak je potreban zaraženima s „Excel-epidemijom“ - ili niti njima?  Zapravo, njima je potreban, jer inače što bi radili sa excelom.

Zadaci su izmišljotine - umne konstrukcije. Izmišljanje zadaća obično se pojavljuje na području analiza. Svaka zadaća sadržava prikupljanje podataka i statistiku. Hamletovo geslo je kako „ništa nije dobro ili loše, nego ga razmišljanje takvim čini“. Ponekad Tako je i s odnosom obrasca i stvarnosti. Zaraženi „Excel-epidemijom“ koji se dosađuje, ili ne znam koja snaga, htjela je da se netko bavi i time. Prihvaćam to. Ne - to je za sebe izmislio netko, sam od sebe, sjetio da bi svoje vrijeme mogao ispuniti i analizama. Nevolja počinje kao i kod svakog inače korisnog lijeka. Učinkovit je samo ako pogodimo je li baš on potreban pacijentu. Ali čak ni tada nije svejedno kakvo je doziranje. Možda bi F-generacija zamjenila excel za Facebook, ali za sada im zabranjuju koristiti na poslu.

„Poznajem planet na kojemu živi neki crveni debeljko. Nikad nije pomirisao cvijet. Nikad nije pogledao zvijezdu. Nikad nije nikoga volio. Nikad ništa drugo nije radio, samo je zbrajao... I po cijeli dan ponavlja kao i ti: Ja sam ozbiljan čovjek! Ja sam ozbiljan čovjek!“ Mali ga princ nije smatrao ozbiljnim.

 

ISPIT: REFLEKTIVNI ESEJ

Originalno značenje eseja je pokušaj samoizražavanja, doživljaja. Jedan esej ne želi „promijeniti svijet“ i ne dokazuje ništa, nego želi pokazati kako autor o nečemu razmišlja. Esej čitatelju ostavlja mogućnost davanja više značenja (sensemaking). Loši narativi nabacuju redoslijed događaja, dok oni dobri događaj(e) preobraze u dilemu „glavnog glumca“ i na vrhuncu napetosti „pukne colt“. Ako ti je esej dobar, možda će se katarza čitatelja širiti u obliku mema. Ove refleksije su neka vrsta filtera kroz koje autor propušta za njega tu-i-sada važne poruke. Dok pišeš esej, zapravo se osvrćeš na svijet kroz svoje pojmove koji su upravo u onom kontekstu kakav je u tvojoj glavi.  Malo kopaš po svojoj glavi, malo po internetu, malo po polici gdje su ti išarane knjige i osvrćeš se na to. Trudiš se da netko, a ne znaš tko, ima dobru namjeru (captatio benevolentiae) primijetiti  tvoj osvrt. Stavljaš se u fokus i ponosno pokazuješ svoj pogled na stanje stvari (the state of the art), što podrazumijeva da koliko-toliko poznaješ poslovno odlučivanje.

Napiši (400 riječi) svoju refleksiju na bilo koje poglavlje knjige:

 

Blefiranje

Neki ekonomisti i novinari vrlo često dopuštaju sebi luksuz da, među brojnim očekivanjima, uključuju i racionalnost kao jedan od važnih zahtjeva pri donošenju poslovnih odluka. Racionalne odluke postoje samo u udžbenicima matematike, udžbenicima disidenata na području poslovanja i u praznim obećanjima onih informatičara koji obećavaju panaceu zvanu integralni informacijski sustav, koji će osigurati sve pretpostavke racionalnog odlučivanja, ili "modele optimalizacije" koji, uz primjenu neke zastarjele ili "novokomponirane" tehnike, donose odluke ili rješavaju sve probleme. "Jedan čovek voli ostrige, a drugi ananas, i time se među sobom razlikuju. Ali kad misle o tablici množenja, pod uvjetom da misle kako treba, među njima nema nikakve razlike. Ono što je iracionalno razdvaja nas, a racionalno nas spaja." (Russell) Oni koji igraju neku igru žele pobijediti.

Pobjednik neće biti onaj igrač koji je bolje svladao trigonometriju (čitaj: svladao nešto što svi mogu naučiti) već onaj koji je povukao potez iznenadivši druge igrače. Često blefiramo. Onaj tko blefira, ne laže. Blefer se samo ponaša kao da je u boljoj situaciji nego što jest. Znači, blefiranje nije zabranjeno, dapače. Blefer ne igra na to da u svakom dijeljenu pobijedi, već na to da se protiv njega nikad ne smije «ići na sigurno». Blefer nikad ne gubi veliku sumu kad ima «loše karte» (čitaj: kad je u lošoj situaciji), nego kad ima dobre, a ne vjeruje da drugi igrač ima još bolje. Bit pobjede jest u procjeni misaonog procesa drugog igrača.

Četiri priče za PDS Računovodstvo

I.

„Bio jednom jedan trgovac tepisima koji je jedan dan primijetio kako mu je usred najljepšeg tepiha izrasla grba. Stao je tako na grbu kako bi je izgladio – i uspio je. Ali grba se pojavila ponovno nedaleko od prve. Opet je skočio na grbu koja je nestala – no samo na trenutak - i već se pojavila na drugom mjestu. Trgovac tepisima sve je ogorčenije skakao, ravnao i gladio tepih, sve dok nije podigao jedan kraj tepiha ispod kojeg je iskočila bijesna zmija.“ Zamislimo svijet u kojemu su struktura i proces samoregulirajući, ali za odstranjivanje grbe potreban je zdrav razum. Još jedno od niza upozorenja o stanju stvari dao je Toffler, ističući kako oni koji pokušavaju voditi „tvrtke trećega vala pomoću pribora drugoga vala“ nalikuju liječniku koji bi jednoga dana došao u bolnicu i nasumce svim bolesnicima prepisao po injekciju adrenalina, bez obzira na to je li im slomljena noga ili imaju rupturu slezene, tumor na mozgu ili zarastao nokat na nožnom palcu. To upozorenje, kao i ostala, upućuje na to da postoji golem nesklad između složenosti organizacije i složenosti pribora.

 

Slide show

 

II.

Dramatizacija romana Meše Selimovića Tvrđava sadrži sljedeći dio: „Mula Ibrahim: Noćas su našli Abdulah-efendiju. Mrtvog. Ahmet: Od čega je umro?  Mula Ibrahim: Od riječi.” Branko Miljković kaže: „Ubi me prejaka riječ.“ Mogli bismo tako redati citate koji govore o snazi riječi. Veliki majstori riječi uvijek nađu riječi kojima pokreću sebe i drugog čovjeka. To shvaćaju i veliki mislioci poslovanja. Nobelovac H. Simon kaže: „Ako bismo željeli razumjeti što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, onda trebamo čitati Pomračenje o podne od Koestlera.“  Jedan podnaslov u knjizi T. Roszaka je: „Info, info, svugdje info, a nigdje ideje ni za lijeka.” Sviđa mi se sljedeća izjava: „Shvatio sam da od Tolstoja i Dostojevskog možemo više naučiti o patnjama i radostima ljudi u organizacijama nego iz bilo koje američke knjige o menadžiranju ljudskih potencijala.”

 Slide show

 

III.

Nedavno sam najmanje pola sata pričao o Feyerabendovom stavu „protiv metode”. Nakon toga sam svoj stav o metodama opisao sljedećim vicem. – Doktore, doktore – viče jedan dečkić – dajte mi jednu anti-Viagru. – Što će to tebi, sine? – Djed se nagutao Viagre i umro, a sada ne možemo zatvoriti kovčeg. Prvo smijeh, a poslije strašna tišina u dvorani. Skužili su što znači predoziranje. Razumjeli su moj stav o predoziranju trikova i mogu ga primijeniti i kod šarmiranja i kod poslovanja. Stvarno nemam ništa protiv da se s vremena na vrijeme pojave neki pribori kojima se može vjerovati. Placebo je kao lijek, ali nije. Zapravo i je - ako liječi zbog vjerovanja. Ni bolesnik ni liječnik ne znaju da je placebo, inače ne bi imao nikakvo djelovanje. Bitno je spomenuti da je skroz neutralan, što znači da ne može imati negativna svojstva. Slično se ponašaju neki donositelji odluka. Oni jednostavno vjeruju u neke „pribore“. Iz svega ovoga slijedi da nije svejedno kako se ubacuje placebo. Prisjetio sam se jedne izreke: Lažov bar zna da je počinio ili namjerava počiniti nešto što će kasnije morati poreći. 

slide show

 

IV.

Prisjetite se onoga dana kada ste maturirali. Sretni što ste završili s dijelom života i zakoračili u „odraslo doba“, razmišljate o upisu na fakultet – odlučili ste: želite studirati glumu. Vaš otac želi da studirate fiziku, a majka je više za studij francuskog jezika. Koga ćete poslušati? Kome želiš biti lojalan? Pošto je to iza vas, odgovor već znate, ali i ovako biste mogli naslutiti – to je jedan od trenutaka u kojemu morate ostati lojalni samome sebi. Volite i majku i oca, ali ovdje se radi isključivo o vama - ili ipak ne?

 

CU

Pitanje: Što mislite o konceptu edukacije unutar kompanije, tzv. korporativnim akademijama usmjerenim na konkretne poslovne izazove ? Odgovor: “Mislim da je takav vid edukacije pozitivan u smislu da omogućava stapanje prakse i teorije, a negativan u smislu što su korporativne akademije sklone indoktrinaciji i kontroli. Većina korporativnih akademija spaja teoriju poslovanja s konkretnom prevladavajućom praksom unutar kompanije. Kvalitetne akademije osiguravaju svojim polaznicima sigurni prostor za reflektiranje o poslu kojeg obavljaju i iskustvima koje proživljavaju te ih stoga svakako podržavam. No, istinski siguran prostor, bez šefova koji promatraju, češće se pronalazi izvan kompanije. Na poslovnim školama možete pričati što god vas je volja... isto nije slučaj s korporativnim akademijama gdje uvijek postoji osjećaj kako vas netko promatra i kontrolira. Iz tog razloga mislim da implementiranje poslovnih škola u korporacije nije baš najsretnije rješenje.” (intervju s Charlesom Handyjem)

Idem na jednu konferenciju Na klizavom sam terenu! CU hoću da otmem i od C i od U

Sjećam se priče mog profesora koji je sedamdesetih godina u Opatiji rekao: Nije daleko vrijeme  kada ćemo otići na tržnicu s košarom novca, a vratiti se s nečim u džepu. „Kako možeš ovdje tako nešto reći?“, upozoravao ga je kolega. – „A gdje da kažem? Ja nisam postolar pa ne idem na godišnje konferencije postolara.“ Tako ni ja nemam šanse kliske stvari reći drugdje nego na konferenciji o Corporate Universities. 

 

Csongrád, Kassa, Brno, Borzęcin

Počekom osamdesetih u mom društvu (uglavnom doktoranti i postdiplomci) uz viski Jack Daniel's ili konjak Henessy, zajednički jezik nam je bio jezik Malog Princa i Galeba Jonathana Livingstona. Najomiljenija tema bio je Kundera. Bili smo daleko od „visoke literature“ T. Manna i W. Shakespearea. Za disertacije neizbježni filozofi B. Russell, T. Kuhn i K. Popper bili su gotovo zanemareni u tim druženjima. O tome se više pričalo u „gradskim kavanama“ kada sam bio u društvu svojih učitelja. U oba društva bili su to „salonski“ dijalozi, a mi smo mislili da gradimo nešto. Kasnije smo predavali ono što smo razumjeli „tamo i tada“ iz svijeta poslovanja i mogli ispričati jezikom Malog princa i Galeba. Jurili smo nekom brzinom, a pri tome nam se gubljenje sigurnosti i brzine u zraku često događalo, no nije nam to bilo sramotno i nečasno kao za Galeba. Grupa Zabranjeno pušenje ima jednu pjesmu: „...riječi rahmetli babe Atifa u rijetkim trenutcima kad je ovaj bio trijezan, sine, veli, ko igra za raju i zanemaruje taktiku završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“. Tako smo i mi najčešće zanemarivali taktiku i moje knjige neizbježno su refleksija tog intelektualnog puberteta.

Na jednom predavanju koristim sliku: „Seobe, a možda Emigranti“.

 

Ovom postu sam mogao dati i naziv: London, San Diego, Paris. Ipak sam dao mjesta rođenja.

Gdje se rađaju novumi? Odmah ispravljam, gdje bi se mogli roditi novumi? Handy to opisuje ovako: “Firenca je imala sve te elemente, kao što je i u svoje vrijeme imala Atena. Boston i područje oko Zaljeva u Kaliforniji ih imaju u Americi. Mi smatramo da ih većinu danas ima i London. Berlin bi mogao postati sljedeći kompleks za grupiranje, donoseći novi val alkemije u Njemačku. Nasuprot tome, Singapur, grad s gotovo četiri milijuna ljudi, nema profesionalnu kazališnu skupinu ili orkestar, svoja sveučilišta; iako dobri u onome što rade, oni su institucije obrazovanja, a ne istraživačke baze, dok njihovi bankari posuđuju novac drugima, a nisu poduzetni.” Rob Nail-lel, sa Singulairty University piše o startup innovacijama i hvali se sa profesorima sa Stanforda koji gostuju u Singapuru. Handy je genialno rekao...

 

Disertacija f-generacije

Svake trinaeste minute stotinjak ljudi - članovi najobrazovanije i najbogatije generacije koja je ikada postojala - postaju šezdesetogodišnjaci i počinju razmišljati o smrti, smislu života, svojoj ulozi i tome što će još učiniti u preostalih dvadesetak godina. Mi smo generacija koja će uskoro imati vremena, mudrosti i ljubavi za osvrnuti se na današnji svijet. Mi smo voljeli i mrzili, vikali i šutjeli u svijetu sa i bez instant kokošje juhe, sa i bez Beatlesa, sa i bez Berlinskog zida, prije i poslije WTC-a.

Obrana disertacije nikada se ne radi pred svojom generacijom. Očevi i djedovi validiraju rad. Prva bitna generacijska razlika je u tome što je to prethodnim generacijama bila „kruna na glavi znanstvenika“ a sadašnjoj je to „ulaznica za posao fakultetskog nastavnika“. Ako želimo okruniti plodonosan znanstveni rad, razumljivo je očekivati više stotina stranica „izvještaja“ i dokaza hipoteze, međutim ako želimo dati „ulaznicu mladom čovjeku“ u fakultetsku nastavu, onda je moguće jedino validirati predispoziciju kandidata. Nije isto.

U situaciji kada sam u publici, za mene ne vrijede ista pravila kao kada sam „sudac valjanosti“ disertacije. Tako sam i sada uživao u ulozi kibicera. Slušao sam kako F-generacija priča priču po pravilima koju je postavila generacija očeva i djedova i pritom sam si bilježio pitanja koja bi f-generacija možda postavila f-generaciji.  Evo nešto iz mojih bilježaka:

1. Kako selektiraš smeće koje se pojavljuje u časopisima, blogovima i web stranicama IT tvrtki o  „agile software developmentu“?
2. Kako bi vjernika project managementa izbacio kroz vrata?
3. Kako bi onoga tko„agile software development“ naziva „user friendly“ izbacio kroz vrata?
4. Kako bi selektirao prijavljene za posao testiranja u  „agile software developmentu“?

Ni jedno moje pitanje ne počinje sa ZAŠTO. Ne vidim smisla tražiti dokaze za ono što ne može dokazati. Ni na jedno moje pitanje ne postoji točan odgovor, ali bi se moglo vidjeti kako f-generacija nastavnika na fakultetu razmišlja. Možda bih mogao učiti od njih, a ne provjeravati jesu li naučili ono što sam ja znao.

Na putu do restorana gdje se slavila obrana, profesoru koji je doktorirao sedamdesetih godina postavio sam pitanje: Kako bi izgledala disertacija o „Agile software developmentu“  na nekom tehničkom fakultetu? Odgovorio je: znatno drugačije. A ja sam dodao: i na Ekonomskim fakultetima obrana iz drugih disciplina izgleda znatno drugačije. Bilo mi je drago vidjeti da komisija ne traži statistički potkrijepljene dokaze. Kao da profesori iz IT disciplina bolje razumiju F-generaciju. Čini mi se da su očevi i djedovi u IT disciplini bliži unucima i sinovima nego profesori drugih disciplina.

 

14 sati putovanja s f-generacijom

Rijetko se događa da se 14 sati u komadu mogu koncentrirati na nekoga. Fenomenologija ima brojne prednosti naspram upitnika. Nema unaprijed određenih pitanja, nego ona dolaze onako kako trebaju. Na kraju ne radimo statistiku kako bismo saznali o prosjeku onoga što smo pretpostavili, već napišemo jedan reflektivni esej.

Do sada sam o F-generaciji znao da se slobodno kreće, voljna je besplatno raditi ono u čemu nađe zadovoljstvo i ima široko, odnosno plitko znanje. Znatiželja me tjerala u smjeru otkrivanja još nekih fenomena o f-generaciji, makar nečega što se odnosi samo na neko pleme unutar generacije. Znao sam postaviti strašno blesava pitanja kroz prozor (paradigmu) svoje C-generacije, ali vrijedilo je. U očima F-generacije, čak se nisam ni previše blamirao.

Ako bih tražio najčešće korišteni pojam u posljednoj trećini 14-satnog razgovora onda bi to bio: spontano. Značenja (sensemaking) ovog pojma ima bezbroj. Kako bih izbistrio pojam „spontano“, pokušavam se prisjetiti nekih rečenica tog razgovora iz čijeg konteksta pojam postaje manje mutan. Odabrao sam sljedeću rečenicu: Neću raditi Excel tablice za svoj obiteljski proračun za plaću koju ću dobiti na sljedećem stupnju svoje karijere, nego ću uvijek trošiti onoliko koliko imam i to na one stvari koje ću tada i tamo smatrati doživljajem. Ovdje i sada meni odgovara da je to „lišen ciljeva“. Jednostavnije bih rekao „pun im je kufer“ jasnih ciljeva - što vide od D-generacije i traže neki novi „carpe diem“.

Valja uočiti da jedno pleme F-generacije može biti spontano ili u situaciji izvjesnosti ili u situaciji neizvjesnosti. Otkrio sam i to da dva podplemena nisu iste veličine. Mene zanima „spontana kreativnost pri neizvjesnosti“ sadašnjih freelancera, kao i onih koji bi radije bili freelanceri nego na dosadnim karijernim putovima. 

 

Vidio sam ga… da, to je bio on

Da, to je bio on. Jako je ostario.

Ružan starac ušao je u vlak – da, to je bio on. Ima vikendicu pored Baltičkog jezera i sada besplatno putuje vlakom do glavnog grada. Ušao je u kupe gdje nas je sjedilo troje, izuo obuću, zauzeo tri mjesta i nudio svojoj ženi da i ona zauzme dva. Odjednom nam je bilo tijesno. Bahato je rekao svojoj ženi: „Ti čitaj sada ovo!“ i dobacio joj knjigu o životu Alberta Einsteina. Da to je bio on, vidio sam po obući odakle je došao, vidio sam i to da onda kada je trebao čitati nije čitao nego se krio iza „grma jorgovana“ u Mrožekovoj drami.

„XX: Zašto si pobjegao iz zemlje? Loše ti je tamo bilo? Imao si dvije žene, stan na katu u glavnom gradu... Dobro si zarađivao, kretao se u najboljem društvu. A ovdje što?

AA: Ne bježi se nečemu, nego od nečega.

XX: Dabome. Ali tamo ti je bilo bolje no ovdje.

AA: Ušao sam jednom u park. Na aleji su se igrala djeca. Iza grma jorgovana opazih dječaka nešto od njih starijeg, dizao je sa zemlje kamenčiće i bacao ih na djecu, krijući se svaki put ponovo iza grmlja. Pri tom je imao nasmijano lice, bio je ushićen samim sobom. Dobro razvijen, jak... Bacio bi kamen i sakrio se. Bacio i sakrio se...

XX: Nećeš mi valjda reći da si u inozemstvo pobjegao zato što se neki govnar nabacivao kamenjem u parku. I uz to - ne na tebe“

Pobjegao sam u drugi kupe od starca koji se u Mrožekovoj drami krio iza „grmlja jorgovana“. Da, to je bio on. Sada se više ne krije, samo baca smrad nogu na nas mlađe i knjigu na svoju ženu. Da, to je bio on. Malo je bilo takvih i samo ih je Mrožek zapazio na vrijeme. Induktivisti ni tada ni sada nisu mogli ništa saznati o njemu. Induktivisti ne obraćaju pažnju na pojedinačne slučajeve.

Razmišljam je li Mrožek vidio dječaka u današnjem izdanju i po njemu izradio lik stričeka Eugeniusa u jednoj drugoj drami.

 

Unajmljeni televizor je manje pouzdan?

Da malo pojednostavimo situaciju oko cloud computinga, evo još jednog elevator pitcha za platformu znanja namijenjenog informatičarima. Ovo je primjer kroz koji ćemo možda razumjeti o čemu se radi:

1. IaaS – unajmiš televizor (infrastruktura)
2. PaaS – unajmiš paket TV programa (platforma)
3. SaaS  – uključiš program i gledaš Manchester City-Manchester United (aplikacija)

Nema spora o tome da je pouzdanost televizora (infrastrukture) bitna, ali vrijedi se baviti i drugim stvarima. Sadašnja „urlanja“ iz IT-a su: pazi, unajmljeni televizor i paket programa su manje pouzdani.

Ne očekujem slavu od IT-a za ovo pojednostavljenje jer ih previše razgolićujem. Sigurnost operne dvorane ili stadiona -  infrastrukture - je važna. No, jednako je važno tko će pjevati ili udarati loptu - platforma.

Kada bi publika znala otpjevati ono što će čuti u operi, nitko ne bi kupio ulaznicu. Ulaznicu kupujemo – vjerujemo impresariju – da bismo imali vrhunski doživljaj. Ne znamo ništa drugo, samo se nadamo. Kada kupujemo ulaznicu za nogometnu utakmicu ne očekujemo da će na njoj pisati krajnji rezultat. Nikako ne razumijem zašto od mene traže da na ulaznicu napišem rezultat utakmice (ROI). Želim napraviti Platformu znanja, ali ne znam hoće li netko na kraju gledati Manchester City-Manchester United, Carminu Buranu ili Gagarinov let. Ni ja ni oni ne znamo rezultat i upravo će zato gledati.

Bilo bi vrijeme da shvatimo „experince space“ i innovaciju koja se temelji na doživljaju (experience innovation) odnosno Prahalada. 

Možda ću pročitati i knjigu „Čarolija stvarnosti“

Dvije moje priče pokazuju širenje iskustva. Mogao bih, a možda i ne bih mogao reći da je to širenje znanja. Znanja šire oni koji znaju nešto o kolektivnom. Netko zna, a netko ne zna što treba učiniti da bi se povezao s nekim. Iz toga slijedi da netko zna, a drugi ne znaju voditi, organizirati, družiti se, manipulirati, posredovati, zabavljati se i sl.  Netko zna, a netko ne zna  što treba staviti na facebook, kako bi ga što više njih lajkalo. Možda nema korelacije između rezultata na IQ testu s rezultatom posta na facebooku. Malo tko će izgovoriti, ali mnogi misle da je inteligencija ono što mjeri IQ test. Ne bi trebalo biti puno spora oko toga da IQ test pokazuje sposobnost brzog traganja po vlastitom dugoročnom pamćenju. Najčešće postoji barem djelomična suglasnost o tome tko je lijep, a tko je ružan. Ne postoji mjerljiva normala izgleda. Možemo se dogovoriti da je IQ 125 normala, sve iznad toga pametno, a sve ispod toga nije. Iz toga slijedi da će u školi - gdje se traži reprodukcija - bolje proći onaj učenik koji ima veći IQ. Iz rezultata ne slijedi je li bolje imati dobre ili loše ocjene u školi.

Skup znanja koje se nalazi na webu je najčešće iskustvo, a vrlo rijetko dokazana istina. Odmah dodajem da svi mi puno češće koristimo naslijeđena iskustva nego dokazane istine. „Wiki definicije” su vrlo šarolike. Prije svega, to nisu definicije. Definicija definicije je vrlo jednostavna:  Prema Aristotelu, svaka definicija se treba sastojati od dva poznata pojma. Uzmimo sljedeći primjer: Čovjek je razumno biće. I ovca i čovjek su bića (genus proximus), ali definicija tvrdi da je čovjek razuman (differentia specifica). Shvatimo da definicija „čovjek je razumno biće“ govori da drugih razumnih bića nema. Nadalje, ta definicija je prihvatljiva samo onda ako „razuman“ i „biće“ prihvaćamo kao aksiome ili dogme. O „Wiki definicijama”, koje po Aristotelu ne bi ni bile definicije, nema konsenzusa, ali zahvaljujući Googleovom „page rankingu“ polako se stvara. Ako studenti prečesto klikaju na neku wiki-definiciju, onda će ona imati bolji „page rank“ pa će ih sve više koristiti - i eto približavanja konsenzusu.

Nemjerljiva interpersonalna inteligencija (prijenos iskustva) postaje važnija od mjerljive logičko-matematičke inteligencije (dokazivanja istina). Gdje je Dawkinsova knjiga Sebični gen? Izgleda da ću morati ponovno čitati o memima. Možda ću pročitati i knjigu „Čarolija stvarnosti - Kako znamo što je doista istinito“, koju nikada nisam pročitao.

Zanima me jesam li doista zainteresiran za istinu u ovom svijetu dominantnog plitkog znanja. Vrlo će malo ljudi biti radosno zbog znanja o  Mendeljejevom periodnom sustav elemenata. Možda će mi puno više radosti donijeti ako naučim širiti svoja „neistinita iskustva“. Naravno, neistina ne znači laž – to samo znači nedokazano „lajkano“ iskustvo.

Nemoj na Korensko sedlo

Sedamdesetih i osamdesetih, Novu godinu sam najčešće dočekivao u Kranjskoj Gori. Mi, rođeni sredinom prošlog stoljeća, našoj smo djeci tada rado kupovali Lego kockice, Barbie lutkice i Kinder jaja u Villachu. Prvi koji bi se vratio, obavljenog ili neobavljenog posla, odmah bi podijelio svoje iskustvo: Nemoj na Korensko sedlo. Nećeš izvući nagib i pomoć na cesti će ti uzeti nekoliko stotina šilinga da te spasi. Ipak, malo tko je krenuo preko Tarvisija. To se ponavljalo svake godine. Navečer smo uz pijuckanje sivog pinota pričali u stilu: „Ja sam prošao, ali ti nemoj krenuti“.

1988. sam u St. Paulu gledao kolege s ove strane Berlinskog zida kako fotokopiraju sadržaj i nekoliko jednostavnih skica (nisu ni slike niti modeli) iz knjige „Organizations: Behavior, Structure, Processes ” od Gibsona, Ivancevicha i Donnellyja. Nekoliko godina poslije, na fakultetima s ove strane Zida vidio sam slike s izmijenjenim jezikom. Kada to ovih dana pričam, najprije u dvorani izbije smijeh, a nakon što skiciram neku shemu iz knjige objavljene 1973., nastane grobna tišina, a zatim netko uleti s “jučer sam ovo polagala/o na ispitu“. Stvar je prilično otužna – ova se knjiga danas može kupiti za 90 centi, a neki konzultanti katkad i po sto tisuća puta skuplje prodaju jedan dio tih skica.

Danas bismo na sve ovo rekli: collective intelligence. Da, dvije moje priče su slike podjele znanja s ove strane Berlinskog zida. Vidim da se MIT bavi s „collective intelligence”. Možda ćemo biti bliže ako razmijemo "interpersonalnu inteligenciju" Sviđa mi se pojam folxonomy – svejedno kako to zovemo, to je to.  

 

folksonomy

Danas nas Internet zatrpava beskrajnom količinom zanimljivih saznanja. Unatoč svim pokušajima, nemoguće je izraditi njihovu taksonomiju. Ostaje na osobi koja surfa internetom da, tamo i onda, stvori određenu predodžbu i profiltrira dostupna saznanja jer bez toga bi i u njenoj glavi nastala zbrka kao na Netu. Nitko se ne nada, ali ipak žudi za postojanjem diktatora, nekoga tko bi validirao nova saznanja. Na prvi pogled, život bi bio lagodniji i puno toga bi se riješilo ako bi na internetu nestala „demokracija”. Sloboda validiranja je nekima velika briga. Jedan bi autoritet napokon mogao reći koje je znanje dobro znanje, što je pravo, a što krivo. Ali preveliku bi vlast imao onaj tko bi rekao tko je taj koji to može reći. U tom okruženju cenzura jedva funkcionira, izjavio je Bill Gates. Neosporno je da će ta vlast biti „negdje drugdje”. Kao kod svake vlasti, vladar nikada ne može biti neovisan o svojim podanicima, ali tako je i obrnuto. Podanost podanika stvara nadčinjenost. Uzmimo jednu jednostavnu marketinšku lozinku! Kupac je car, dakle prodavač je podanik. Ako bismo sada počeli raspravu o tome vlada li korisnik znanja nad proizvođačem znanja, ili obrnuto, spotaknuli bismo se o filozofiju.

Pristalice Weba 2.0, organizirajući princip pojmova, taksonomiju ne povjeravaju „vlasti”- čak zamjenjuju i pojam taksonomije. Novi organizirajući princip su tagovi, etikete za određivanje sadržaja koje je demokratski rasporedio „folksonomy”, to jest „narod”. Iste korisnici stvaraju zajedno, a u međuvremenu ih koriste i kako bi spojili ljude koje zanimaju iste stvari i kako bi pronašli zanimljivije teme. Doransky na svom blogu piše sljedeće: „Za prikazivanje problema koji se skriva u folksonomyju, sjetio sam se zanimljivog primjera. Društvena igra naziva Activity temelji se na jednostavnom i najčešće šaljivom fenomenu da svaki čovjek iste predmete, pojmove itd. opisuje pomoću drugih karakteristika. Folksonomy je u biti svojevrsni grupni Activity. Dobijem zadaću, imam 5 sekundi da je prikažem, a rezultat je kakav-takav. U nekim slučajevima sasvim dobro pogodim karakteristike koje bi i druga osoba koristila za istu stvar, no najčešće se hvata za glavu kako sam to uopće bio sposoban povezati”. Važno je vidjeti da novotvorenice kao što je folksonomy nastaju svakodnevno za nazivanje novih pojava. 

 

Daj mi, Mare, daj

Ovih dana sam se sjetio pjesmice: „Idu momci oko Mare: daj nam, Mare, daj…” Mahnita jurnjava oko Mare nije moj stil, ali… Neka odmah na početku bude jasno: od Mare tražim samo da me pusti u svoju sobu i platit ću super skupu stanarinu.

Moji suradnici su mi poslali nekoliko„Call for Proposals“. Gledam pitanja iz „application Forms“. Na svako pitanje imam odgovor, ne uvijek očekivanim EU-žargonom, ali imam - što znači da sve štima. Nude se stotine tisuća eura.

Postojeće cloud usluge su Enterprise Private Cloud i Public Cloud, a ja imam ideju kolaboracije u hibridnim oblacima. U mojoj ideji postoji DIO PRIMIJENJENOG ISTRAŽIVANJA. Na temelju fundamentalnih istraživanja M. Polanyija moguće je provesti istraživanja s ciljem. Cilj je razvijanje novog postupka za prikupljanje, izgradnju i podjelu znanja na jednoj Platformi znanja koja bi se povezala s oblacima. U realizaciji ideje imam i DIO RAZVOJNOG ISTRAŽIVANJA. Na temelju iskustva vezanih uz „privatne i javne oblake“, kao i na temelju prethodno obavljenog primijenjenog istraživanja, mogli bismo povezati (plugin) nekoliko oblaka (ERP, KBS, Tools, Blog…).

Novi sustav je zapravo zahtjev za dobivanje EU novca.

Ima jedna kvaka. Samo „Marinoj sobi” dodjeljuju novac. Razumijem propise, možda ni ja ne bih dao toliki novac osobi bez sobe (institucije). Bez „Mare i njene sobe” mogu dobiti samo mrvice. Ništa lakše, često treba tražiti mrvice i evo pogače. Kvaka je zapravo u tome da novumi nisu složeni, već su kompleksni. Složene stvari (avion) mogu se rastaviti na sastavne dijelove i ponovo sastaviti. Međutim kompleksne stvari (vožnja aviona bez robota) se ne mogu rastaviti i ponovo sastaviti.

Evo iskustva koja sam stekao ovih dana:

1. Mare I: „Mogu ja i sama“
2. Mare II: „Ne vjerujem da ćeš napraviti kako treba“
3. Mare III, IV i V: „Ja bih te pustila, ali što će reći tata“

Logika života

„Homo economicus je tip koji bi zadavio vlastitu baku za kunu – naravno, pod uvjetom da to ne iziskuje previše vremena“ Ovaj brutalan, ali otrežnjujući primjer sam uzeo iz Harfordove knjige Logika života. Ekonomisti sve modele grade na homo economicusu, čak i oni koji se upuštaju u avanturu ugradnje “emocija“. Važno je dodati da uključivanje emocija također ima feler, jer i to moraju ubaciti čvrsto strukturirano. Čini mi se da se time samo još više udaljuju od karikature homo economicusa. Čovjek je skoro uvijek racionalan, samo ne onako kako većina ekonomista misli. Harford racionalnost objašnjava i tinejdžerima koji preferiraju oralni seks naspram klasičnog. Racionalno je da tinejdžeri ne žele preuzeti rizik trudnoće.

Logika života je i odbacivanje novuma. Sjajan je primjer Denningova priča: „Započinjali smo dugu i tešku borbu za ostvarivanje vizije o organizaciji znanja. Najveći šok bilo je otkriće da predsjednička potpora nije umanjila otpor glavnih direktora. Naprotiv, otpor je ojačao“. Logika života je i kada se nekoj ideji ne možemo suprotstaviti pa se trudimo podcijeniti ili marginalizirati ju lukavim trikovima. No, neke ideje prođu i preko barijera.

Jučer sam iz džepa izvadio jedan švicarski nož i ispričao elevator pitch. Elevator pitch su podcijenili i marginalizirali. Nakon pitanja, počeo sam crtati po ploči i okrenuo na problemski pristup. Govorio sam da post-experiential business education može napraviti dvije kardinalne pogreške. Prvo, da želi biti „škola“, a drugo da ne želi biti „škola“. Rješenje vidim u MOSTU između „znati kako“ i „znati kada“.

 

Poslije sam dodao da ovo moje rješenje ne rješava ništa, već samo malo bolje definira problem. Ovako definiran problem rađa nove probleme: tko, što i kako uči. Na pitanje TKO, odgovor je: to je selo stanovnika koji će ondje živjeti. Na pitanje ŠTO, odgovor je: mashup sadržaj u jednom švicarskom nožu. Na pitanje KAKO, odgovor je: e-coach će stanovnicima sela na platformi znanja nuditi nekoliko nužnih alata, izvora znanja i nekoliko prilika da nešto po potrebi “skinu s oblaka”.

Pouka je jednostavna: Elevator pitch su podcijenili i marginalizirali, a istovremeno su se prepali problemskog pristupa. E, ovo je logika života: racionalno je ne preuzeti rizik trudnoće.

 

Govorit ćemo i o dobrim knjigama

Jučer sam na svom mađarskom blogu napisao jedan post. Željko mi piše da ga je provukao kroz Google prevoditelj i nije bio zadovoljan s onim što je vidio. Ne čudi me. Obećao sam mu da neću prevesti, već ću napisati nešto bolje. Ako sada ovo netko od mađarskih čitatelja provuče kroz G prevoditelj, mogu im obećati da ću sutra napisati još bolje. Pomalo se bojim da će nakon toga Željko tražiti da napišem još bolji post.

U posljednje vrijeme, svoju publiku usmeno ili pismeno iritiram s „nemojmo se bojati plitkog razmišljanja“. Nema tu ničeg suvremenog. Uvijek smo po krčmama lajkali ili anlajkali trenera, političara, profesora, skladatelja i tko zna još koga. Sada postoji samo jedna razlika: sada to i dokumentiramo. Ako otvoriš stranicu nekog društvenog medija, točno se vidi da smo strastveni amateri. Na jedan jučerašnji komentar, koji je govorio o nadi da ćemo uskoro lajkati „dubinu“, odgovorio sam da nije lako promijeniti kulturu u kojoj je fah-idiot negativan lik na kulturu gdje će on/a biti miljenik.

Umberto Eco kaže: Bilo je puno utjecaja – selekcije, slučajnosti, požari – da neka velika djela ne stignu do nas. Zapravo nitko nije odgovoran za to. Na primjer, radove Zeuxisa nije vidio nitko osim nekoliko njegovih suvremenika i upravo zato mnogi govore o njima. Čini mi se da pored plitkih, koji ne žele opteretiti svoju dugotrajnu memoriju, uvijek biti i nekoliko plemena koji će u krčmama brbljati o Zeuxisu. Prije mjesec dana u jednom kafiću, Željko i ja smo puno pričali o knjizi Plitko - što već nije plitko. Nakon toga sam lajkao sve i svašta, što je plitko. Pripadam u više plemena. Bit svega je u omjerima. Ponekada se osjećam kao Mrožekov Narednik: „Što to znači: ja sam ja, gospodine šefe? Jer ja sad ne znam što sam: policajac ili zatvorenik. A dalje - ako sam policajac, jesam li ja onda ja ili sam to onda kada sam zatvorenik? Ili, bolje, kad ja trebam biti ja, jesam li onda policajac ili zatvorenik?“  Razmišljam o tome kako pomoći paralelnim plemenima.

Pirat švicarskog noža

Hoću skuhati svoju prezentaciju za srijedu pa pitam sina za recept. Za nekoliko minuta, piše mi na Facebooku: Uzmi neki stari hit, sempliraj  ga pa dodaj ritam neke nove stvari,  tu i tamo dijelove nečeg trećeg i dobit ćeš mashup. Aha, razumijem. U srijedu ću rektorici jednog malog privatnog sveučilišta  ispričati  „elevator pitch“ kojem ću sada dati radni naziv: Pirat švicarskog noža. U jednom selu njegov vlasnik nije neki pojedinac, nego svi stanovnici. Netko ima malu, ružičasto obojenu, a netko srednje veliku zelenu, a netko veliku bijelu kuću.  Seoska trgovina mora imati soli i petroleja – to svi traže. Ovisno o veličini trgovine, vlasnik može imati i mirišljavi sapun, medeno srce, čekić, metlu, a možda i auto gume. Moja ideja o platformi znanja je selo stanovnika koji će živjeti u njemu, a ja, trgovac ću im nuditi nekoliko nužnih alata, izvora znanja i nekoliko prilika da se malo druže. Kao i seoski trgovac, specifične zahtjeve neću držati na pultu, već ću se povezati (plug-in) s velikim trgovinama (cloud service).

  

Uzimam s police sljedeće knjige: The Google Way: How One Company Is Revolutionizing Management as We Know It - Bernard Girard, The New Alchemists -  Elizabeth and Charles Handy, Što vidi pas - i druge pustolovine - Malcolm Gladwell. Sada mogu uzeti tri spomenute knjige – imam mrežu za hvatanje pojmova: mashup, startup innovator, cloud computing – svi će biti na  švicarskom nožu koji nudim. Ne smeta mi što sam pirat švicarskog noža i nudim Platformu mashup znanja i alata za neki CoP malih inovatora.

Umjesto da sada čitam knjige od korice do korice, koristim svoju „ribolovnu vještinu“. Hoću da mi se u mrežu upeca velika riba, „koja koristi za mene značajne ključne pojmove“. Sve se vrti oko Bernarda Girarda. No, odjednom ne uspijevam ponoviti redoslijed radnji. Evo još nešto veliko: „The Mash Up: Merging Ideas Takes More Than Wishful Thinking; It Takes Integrative Thinking“  - Roger Martin, Jennifer Riel.

„Što se više časopisa prebacivalo na Internet, znanstvenici su citirali manje članaka“– kaže Carr. Automatizirano filtriranje jača popularnost popularnih. Svjestan sam da iz toga što ja nisam našao ne slijedi da ne postoji nešto o tome što ja želim napraviti. Kada napravim i objavim, jasno je da to nitko neće naći, kao što ja sada ne mogu naći je li već netko napravio Platformu mashup znanja i alata za neki CoP malih inovatora. 

Znam sve, a ne znam ništa

Danas sam dobio jedno pitanje na koje sam imao odgovor: Znam sve, a ne znam ništa. No, nije pristojno dati takav odgovor. Nazvao sam svog MBA studenta i otišli smo u pizzeriju. On je vrlo aktivan u raznim „start-up“ udrugama (možda je labavija forma, ali svakako su to CoP-ovi).  Našao sam pravu osobu za temu i razgovarali smo skoro četiri sata. Ispričao sam mu svoj primjer u vezi samofinanciranja razvoja svog Doctusa i spomenuo svoju novu ideju o Platformi znanja, čiji daljnji razvoj niti mogu niti želim sam financirati. Moj sugovornik je veliki znalac i pričao je o razlikama između američkog i europskog pristupa, kao i o važnosti financiranja u malim koracima. Stalno sam propitivao neke marifetluke. Ovaj bosanski izraz ne znam ni na mađarskom niti na hrvatskom, ali nemam bolji opis mojih pitanja. Evo tri primjera koji mi marifetluci nedostaju:

1. Start-up žiriju mogu ispričati „elevator pitch“, ali to je priča o trenutnom stanju inovacije, a ne o korisnosti budućeg proizvoda. „Elevator pitch“ je savršen ako se od njega ništa ne može oduzeti, ali se može dodati puno mašte. Moje je pitanje: Kako mogu procijeniti članove žirija? Nije svejedno hoće li taj „elevator pitch“ pokrenuti  njihovu maštu ili maštu korisnika novuma.
2. Koliko novca tražiti za daljnji razvoj kada ni u jednoj fazi ne mogu znati kuda će me dalje voditi? Kada bih mogao točno znati, to onda ne bi bio proces inovacije, već izrada plana proizvodnje nečega što zahtijeva još puno razvoja.
3. Kako naći dokaz „namjere kupovanja“ od budućih kupaca kada se radi o inovaciji?  Ni proizvođači mobitela u trenutku razvoja prvih varijanti ne bi dobili pozitivan odgovor od onih koji danas dva puta godišnje kupuju novi mobitel.

Na kraju je popodnevno pitanje ipak ostalo odgovoreno onako kako sam odmah mislio napisati: Znam sve, a ne znam ništa. Možda sam toliko pametniji pa ću malo dopuniti i reći: Znam sve što je važno, ali ne znam ništa što je bitno.

Eto, na jučerašnje sam pitanje dao nepristojan odgovor pa se sada malo vadim.

 

Poduzetnici - Charles Handy

'Poduzetnici se ne rađaju, oni se dogode,' kaže Dennis Stevenson. Vidjeli smo neke dokaze o tome kako se događaju. Da li onda moramo samo čekati da se oni slučajno dogode ili možemo li promijeniti neke od uvjeta u društvu kako bi potaknuli stvaranje više njih? Ako su znatiželja i kreativnost zaista dio ljudskog stanja, zašto već sada nema više alkemičara? Nakon razgovora s ljudima iz naše studije, mi smatramo da se događanje ne treba prepustiti sreći. Na to se može i treba utjecati.

Neki će reći da bi svijet bio anarhičan da se svi bavimo alkemijom. Naravno. Moraju postojati i oni koji održavaju institucije, kao i oni koji ih stvaraju. Potrebni su nam mnogi koji su zadovoljni s ovozemaljskim i sretni što rade rutinske poslove, kao i oni koji radije vole da im se kaže što da rade nego da to trebaju izmišljavati. Poduzetni vozači autobusa ili kontrolori leta su potrebni samo u strašnim hitnim slučajevima. Alkemija ne bi trebala imati mjesto u dobro-organiziranoj organizaciji ili društvu, kažu neki; ili bi barem trebala znati svoje mjesto, koje je u istraživanjima i umjetničkim institucijama. 

Ipak, stagnirali bismo bez alkemije. Nitko ne želi živjeti u svijetu koji je stao u vremenu. Nacija bi brzo postala osiromašena ako bi pokušala živjeti samo na proizvodima i uslugama iz svoje prošlosti. Isto je točno za njezine društvene institucije. Andrew Mawson, jedan od naših alkemičara, predvodi akciju da pronađe 2000 društvenih poduzetnika do 2000. Michael Young, još jedan alkemičar, je utemeljio Školu za društvene poduzetnike kako bi stimulirao ponudu takvih ljudi.

Nažalost ne može uvijek biti tako lako. Previše kreativnosti može postati nekreativno. Alkemija je nepodatna, ona preskače granice, iskače izvan kalupa, osporava običaje. Ne mora ni uvijek funkcionirati. Smatra se da postoji deset loših ideja za svaku dobru, iako malo njih priznaje da ima lošu ideju pa nitko ne može dokazati tu pretpostavku. Alkemija je stoga rasipna kao i nepredvidiva. Crick i Watson, otkrivači DNA, možda najznačajnijeg znanstvenog iskoraka u ovom stoljeću, ne bi nikad, kažu oni, došli do toga da im nije dan novac od strane Vijeća za znanstvena istraživanja da im imaginativnost bude slobodna u Cambridge-u bez prethodno formiranih očekivanja vezana za rezultat. Čini se da alkemija traži kulturu eksperimentiranja, ne kontrole kako bi se pojavila.

To je teška dilema za mjesto poput Singapura, koji nastoji razviti više lokalnog kreativnog i poduzetnog talenta. Dosad fokusiran na bolje od onog što zapadne zemlje već rade, Singapur sada treba biti različit i bolji ako želi nastaviti rast u sljedeće tisućljeće. Može li tako regulirano društvo razviti alkemičare? je pitanje koje se i oni sami pitaju. Kako oni mogu namjerno poticati više takvih ljudi, a da alkemija ne širi nered na ulice? To je problem koji nije jedinstven za Singapur, već se s njime vlade i korporacije suočavaju posvuda. Korporacije instinktivno ne vole stvari koje su izvan kontrole ili se ne mogu planirati i izbrojati. Njihova srca strepe pri pomisli o opuštenosti ili gubitku koji dolaze s previše eksperimentiranja, iako im umovi govore da je to esencijalno. Neugodna istina je da se alkemija i kontrolirana učinkovitost ne slažu dobro.

Postoje mnoga izvješća i studije o poduzetništvu i načinima kako ga poticati. Naša svrha nije komentirati te studije, već naglasiti ideje koje izravno potječu iz naših intervjua. Dvadeset devet ljudi je premali uzorak da bio značajan kao temelj neke politike. Ipak, studije u ovoj knjizi zaista daju nekoliko ideja za razmatranje. Koristeći zadnja dva poglavlja grupirali smo te ideje pod dva naslova – 'Zeistgeist' (Duh vremena) i 'Formacija', obje riječi strane po porijeklu, sugerirajući da koncepti koji stoje iza njih mogu biti strani Englezima koji imaju ugled koji je već duže poznat po tome što stvaraju ideje koje netko drugi zatim razvija. Ako je ovaj oblik prekinute alkemije zaista zaštitni znak Engleza, možda je vezan za dva naslova koja smo prepoznali.

Kao što smo sugerirali ranije, postojalo je nešto u zraku u Firenci u petnaestom stoljeću i u Ateni dvije tisuće godine prije toga. Nije trajalo zauvijek, no na njihovom vrhuncu ti su gradovi privlačili i stvarali inovatore u umjetnosti, filozofiji, vladi i ratovanju. Ti ljudi su poticali jedni druge. Isto može biti i danas s Dublinom, gradom u centru irske renesanse, u vrijeme kada irski teatar i glazba, kao i poslovanje, uživaju vrhunac. Skupine, koncept koji je stvoren kako bi objasnio priče o poslovnom uspjehu, može se jednako primijeniti na kreativnost i alkemiju. Grupiranje umjetnosti, novih mladih kompanija, populacije mladih ljudi, dobrih obrazovnih objekata, istraživačkih instituta, bankara orijentiranih na budućnost i liberalnih  zakonodavaca, oni očigledno inficiraju jedni druge i pružaju modele koje drugi imitiraju.

Firenca je imala sve te elemente. Kao što je i u svoje vrijeme imala Atena. Boston i područje oko Zaljeva u Kaliforniji ih imaju u Americi. Mi smatramo da ih većinu ima danas i London. Berlin bi mogao postati sljedeći kompleks za grupiranje, donoseći novi val alkemije u Njemačku. Nasuprot tome, Singapur, grad s gotovo četiri milijuna ljudi, nema profesionalnu kazališnu skupinu ili orkestar, svoja sveučilišta, iako dobri u onome što rade, oni su institucije poučavanja a ne istraživačke baze, dok njihovi bankari posuđuju novac drugima, a nisu poduzetni. Ne pomaže niti što njihove najbolje mlade osobe često napuštaju zemlju zbog daljnjeg obrazovanja i ne vraćaju se. Kao rezultat toga, potrebno grupiranje za alkemiju još tamo ne postoji, iako vlada, dalekovidna, iako u ovo vrijeme ne previše liberalna, radi da ju stvori uz pomoć novog umjetničkog centra u izgradnji, istraživačkih baza koje se počinju osnivati na sveučilištima i vodećih znanstvenika koji se dovode kako bi ih pokrenuli. Postoji svjež naglasak na kreativnosti u školama i kampanja koja nastoji privući kreativne mlade Azijce da stvore svoju bazu u Singapuru.

Svi navedeni primjeri su gradovi. To je čini se fenomen gradova i unutrašnjosti koje ih okružuju. Blizina omogućuje inficiranost i osmozu. Alkemija uspijeva kad su prisutne obje stvari. Postoji brzina ideja u području poput Silicijske doline koja može biti opojna za one koji se tamo nađu, pružajući energije i kreativnost kojih često nisu bili svjesni. Nacionalne vlade mogu pomoći ili ometati sa svojom politikom vezanom za oporezivanje, subvencioniranje i opće ekonomske mjere, no većinom pojedini gradovi trebaju stvoriti potrebni Zeitgeist ili raspoloženje. Većina izvješća naglašava potrebu za rizičnim novcem i kapitalom koji se ulaže u poslovne poduhvate jer su oni esencijalni preduvjeti poduzetništva, no gotovina, što je možda čudno, nije stvarni problem na početku, niti za sudionike u našoj studiji niti za većinu poduzetnika. Prosječni poslovni poduzetnik, u Britaniji i Americi, počinje sa manje of 10000 funti iz osobne štednje ili obiteljskog zajma. Tek su u sljedećoj fazi potrebna ozbiljna novčana sredstva, kako bi se financirala prva faza ekspanzije. 

Novi Alkemičari - Charles Handy

Kreativnost i znatiželja su dio ljudskog stanja. Svi ih imamo do neke mjere. No one se međutim mogu lako potisnuti. Declan Donnellan drži da je znatiželja važnija od toga dvoje, zato što ako znate koja su 'zašto' pitanja, tada nije teško naći neke moguće odgovore. 

 Alkemičari iz naše grupe su uspjeli proživjeti rano djetinjstvo i obrazovanje bez da izgube tu znatiželjnost. U nekim se slučajevima ohrabrivala, u nekim stimulirala. Neki su pobjegli prije nego što je ugušena. U nekima je bila jasno neugušiva. Znatiželja je međutim nježan cvijet. Kao i samopoštovanje, presudna stvar koja je potrebna kako bi se napredovalo od znatiželje prema kreativnosti. Oboje se treba njegovati. Ponovno, nikad nećemo znati koliko bi bilo alkemičara da njihova znatiželja nije ugušena u njihovoj mladosti, ili prozvana drskošću, a njihovo samopouzdanje poljuljano zato što su pogreške prečesto prozivane neuspjesima, ili zato što su starije osobe smatrale da je osobni izričaj mlade osobe neprikladan, ako ne i arogantan. Disciplina se treba temperirati tolerancijom i slobodom ili dozvolom uravnoteženom poštovanjem prema drugima. Sljedeće poglavlje raspravlja o tome kako se to može bolje uraditi u našim društvima. 

Domen važenja ekspertnih sustava

Nakon 25 godina razvijanja ljuske (shell) inteligentnog sustava za potporu poslovnih odluka DoctuS, tvrdimo da je: bolje danas jedna isprobana ljuska u ruci nego sutra jedna koju sami razvijamo. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća velike su nade uložene u primjenu umjetne inteligencije. Osamdesetih godina te su nade splasnule. Tada sam u sarajevskim novinama pisao pubertetetu ekspertnih sustava. Gledajući na to iz današnje perspektive, vidim koliko čovjek može znati o nečemu dok samo čita, a ne isproba. Tada bi nam dobro došla iskustva o mogućnostima primjene u poslovanju. No, toga nije bilo. Odnosno, sve što je načinjeno bilo je djelo informatičara bez pozadinskoga poslovnog znanja. Stoga je bilo sasvim svejedno jesu li prikazali nerealan poslovni ili realan medicinski ili geološki primjer. Sad imamo stotinjak primjena. Sada smo u situaciji pružiti iskristaliziranu sliku realnih mogućnosti ekspertnih sustava u poslovnom odlučivanju. Nemam razloga novu generaciju donositelja poslovnih odluka lišiti svega onoga čega smo sami bili lišeni.

Handy kaže: „Kada već saznamo gdje smo trebali skrenuti, kasno je“. Znanost ne pomaže u tome gdje trebamo skrenuti. Kada znanost (do)kaže nešto, onda je već kasno. Kako će izgledati domen važenja može naslutiti samo intuicija i nadamo se da će „skrenuti baš tamo gdje treba”. U trenutku polaska ne možemo znati domenu važenja. Ima jedna nezgoda. Stvaratelji su dobri u stvaranju, ali ne i u viđenju domena važenja znanja niti u razglašavanju rezultata. Znači da nam, nakon što smo kreirali pojmove ili konstruirali zamisli, nije lako reći da ne valjaju. To ne isključuje da svoje pojmove ili zamisli shvatimo privremenima, možda neke poslije i opovrgnemo, budući da imamo bolje. Nevolja je u tome što je za svijet kasno. Novi pojmovi i zamisli koji stvaraju novu paradigmu morat će biti u sukobu s nekim opažanjima prihvaćenima u prethodnoj paradigmi. Treba proteći puno vremena dok se sva postojeća znanja provjere, reinterpretiraju ili odbace. Do toga ne može ni doći ako se pojmovi i zamisli ne prihvate.

 

Dogodilo se na današnji dan

Na ovaj dan su mi se dogodile tri stvari: prije 35 godina je raspisan natječaj za moj prvi posao u Sarajevu, Prije 29 godina sam doktorirao, a prije 20 sam otišao iz toga grada.

U nekim izvorima piše da je danas 29, a u drugima 30 godina otkako sam doktorirao. Ne pripremam nekrolog pa recimo da je svejedno. Da je doista u pitanju nekrolog,  tek tada bi bilo svejedno. A onda? Je li onda bilo svejedno? Tada me svaki nizak udarac bolio. Stoga poručujem mladima: ne brinite, neće dugo boljeti. Udarci ispod pojasa uvijek više bole nego oni u nos, iako nakon 29 godina ne boli ni to. Prije 30 godina, kada su neki činili svašta da bi se obrana odgađala,  bilo je stvarno bolno.

Razumijem sve one koji obrane godinu dana kasnije. Znam da Vas sada boli, ali neće dugo. Vjerujte mi, već za dvije-tri godine neće boljeti. Mene više ne boli udarac od prije 30 godina. Odavno je oprošteno onima koji su učinili da tada čekam godinu dana. Ne možeš zaboraviti, ali možeš oprostiti.

Meša Selimović kaže: „Ja sam udarac koji boli onoga koji udara. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim….”

 

U Restoranu Perkovatz

U proljeće 2007., bio sam član komisije za obranu disertacije u Sopronu. Poslije sam s mentorom otišao u Restoran Perkovatz. Običan razgovor s kolegom kojega poznajem već 15 godina: „Što radiš? - Upravo sam završio knjigu Coach profesionalac, idući tjedan će u klubu Libry biti predstavljanje pa dođi.“ Uz ručak i dobro vino iz sopronskog kraja, nastavili smo ćaskati. Odjednom kolega postavi pitanje: „Hoćeš li na fakultetu u Budimpešti (gdje on radi) pokrenuti jedan PDS Poslovni coaching? – Hoću. - ’ajmo na predstavljanju knjige i to objaviti novinarima.“

Za ovu priču nije bitno što se sve dogodilo u četiri generacije studija poslovnog coachinga. Nakon te četiri  godine, postave mi pitanje na jednoj tribini: „Profesore, što smatrate uspjehom knjige Strateg profesionalac (koju sam upravo tada završio). Ležerno sam odgovorio: „Ako bude imala dva kupca.“ Bolna tišina u dvorani. Pustio sam neka traje neko vrijeme i nakon toga rekao: „Ali da jedna bude u Perkovatz restoranu.“ Sada nisam pustio tišinu i brzo sam dodao priču s početka ovog posta. Još sam bahato dodao: „Možda bude i još jedan kupac, ako je moguće, šef poslovne edukacije u nekoj velikoj organizaciji.“

Zapravo mi ne treba ništa više od dva impresarija po knjizi. Oni će biti kao centralna figura u bowlingu.

Oni će pokrenuti nekakav virus. Oni će biti Točka preokreta. Upravo mi trebaju amateri prodaje. Ne treba mi priučeni sales koji će napraviti plan po nekoj špranci i agresivno napasti žene koje pokreću novu karijeru. Nakon četiri generacije Škole poslovnog coachinga, vidjelo se da je, od svih postdiplomaca, najviše bilo upravo žena od oko 35 godina koje su razmišljale o karijeri slobodnog strijelca. To „pleme“ se postupno stvaralo širenjem glasina o Školi poslovnog coachinga. Uvjeren sam da agresivan marketing prema klasteru 35-godišnjakinja s prekinutom karijerom u multi-kompanijama ne bi privukao one osobe koje su došle na preporuku svoje frendice koja je već vidjela tu školu. Nekako više vjerujemo frendovima nego agresivnoj reklami. To je marketing koji radi „passionate amateur“. To su oni koji te lajkaju zato što im se sviđaš, a ne zato da bi dobili postotak od prodaje.

ne brini o tome tko će ti biti kupac

Svašta možeš pisati u jednom postu. Jedino što ti se može dogoditi je, da osim osobnih obožavatelja, nitko drugi neće lajkati. Neće lajkati post nego samo tebe. Upravo pišem post koji ima velike šanse da se „anlajka“. Svjestan sam provokativnosti pojednostavljivanja zbilje, no pripremajući se za petak, kada nastupam u klubu YES, moram biti provokativan. Da nije tako, bio bih instruktor, a ne čudan profesor.

U ovom trenutku me ni najmanje ne zanima tko je i kakav doprinos dao IT-u. Mene zanima tko bi od velikana  IT-a možda mogao ubaciti nešto u glavu strategu poslovanja. Velikanima IT-a smatram one koji su 2009. bili na listi TOP 50. Evo mog viđenja:

1. Bill Gates je „champion“ (pravi prijevod nije šampion nego prvak) izgradnje poslovno-partnerskih odnosa
2. Steve Jobs je „champion“ izgradnje estetskog doživljaja kod kupaca
3. Eric Schmidt je „champion“ izgradnje putova u džungli

Od tri spomenuta „championa“ u ovom krugu ispada Bill Gates. Sačmarica vs. snajper nije prava dilema. Prava dilema je „pucamo na...“ vs. „možda će nas lajkati“. Jako me zbunjuju oni koji WEB 2.0 namjeravaju koristiti za ciljanu publiku. Polazim od hipoteze da će jedan impresario prodati premijeru nove opere. No, što li je ta nova opera? Je li to opera “lutanje po džungli” ili je to opera “dodirni me nježno”? Moje opredjeljenje za WEB 2.0. istovremeno znači da nisam za lutanje po džungli besplatnog znanja. Tako od championa otpada i Schmidt.

U petak krećem s hipotezom da impresario salesu treba prodati anti-sales. Zapravo, trebao bi kupcu prodati pravi estetski doživljaj, a ne brinuti o tome tko će taj kupac biti.

 

Sinoć u avionu...

Ne, sinoć nisam bio u avionu. Sinoć sam gledao Realova tri gola. Jučer su me studenti  PDS-a „Vodstvo“ pitali kako se nastupa na konferencijama. Tada sam rekao: „Najviše ćeš pažnje pridobiti ako počneš sa: Sinoć u avionu, na putu ovamo pita me stjuardesa...  To sam naučio od prof. Hana. Brzo pretražim Internet i ponovno se iznenadim datumom koji sam već znao.  1965., profesor Han je pokrenuo jedan postdiplomski studij. Štošta sam pronašao. U jednom intervjuu, prof. Han je rekao jednom od boljih novinara (koji je inače nekada bio izvrstan stolnotenisač): „Oprostite što vam već drugi put govorim da ste loše postavili pitanje, ali...“  Onda je nastavio: „Beethoven je jednom rekao da je zaista dobra glazba mješavina onoga čemu se nadamo i onoga što će nas iznenaditi.“ 

Moja generacija (nešto mlađi od profesorovih sinova) kao da nije vjerovala u pričanje svoje osobne priče na javnim nastupima.  Rado gledam TED. Tamo su mnogi puni svojih osobnih legendi i širokog pogleda na svijet. Jučer smo za ručkom pokrenuli razgovor o knjizi Plitko. Da, široko je plitko. Ja bih mogao vrlo plitko govoriti o Beethovenu. S druge strane, kao da opet dolaze vremena kada možemo plitko razgovarati o Beethovenu, golovima Reala, komunizmu, Ibsenu ili razgovoru sa stjuardesom. Uvjeren sam da imamo publiku za to. Isto tako sam uvjeren da će se, u glavi učenika, nova poslovna znanja umotana u takve priče prije oblikovati u nešto. Tako rade vodeći mislioci poslovanja: Godin, Gladwell, Anderson, Ariely, Pink i još nekoliko onih koji se ne boje Plitkog.

 

Nemaju ništa zajedničko, ili možda ipak imaju

Školu poslovnog coachinga zamišljam u četiri slijeda:

 

Grupa  mladih slobodnih strijelaca možda će i dalje biti u neformalnoj vezi jer će ih i dalje povezivati zajedničko stečeno znanje o poslovnom coachingu. Bez obzira na slobodno sudjelovanje, to ipak zahtijeva pridržavanje nekim labavih, ali bitnih pravila igre. Osim sličnosti u žargonu poslovnog coacha, takva zajednica nagrađuje i različitost, stoga je važno odrediti atribute sličnosti i različitosti.

Neću se baviti pitanjem zašto (u)družiti slobodne ljude.  Mogu odmah dodati da o sinergiji znam da je 2+2=5. Sve ostalo što sam čuo ne razumijem. Definiciju obitelji,  grupa, tima, komune, partije, brigade ili mreže sam uvijek samo na početku razumio. Kasnije je val mode ispraznio sve pojmove i definicije su se razvlačile kao pita. Ništa bolje ne stojim s razumijevanjem stolnoteniske, plivačke ili atletske reprezentacije. Najgore što se moglo dogoditi tim pojmovima je bilo kada su ih istraživali oni koji su morali nešto dokazati o njima.

Wenger u jednom članku HBR 2000. kaže da CoP ostaje na životu dok postoji interes za održavanjem grupe. Wenger je i dalje ostao otac pojma, Communities of practice se citirao nevjerojatnih 20480 puta (Communities of Practice: Learning, Meaning, and Identity). Evo njegovog viđenja:

Kvaka na putu motociklom ka Češkim Budejovicama

Ova priča je segmentirana (kako bi marketingaši rekli) na publiku koja je sedamdesetih čitala Jaroslava Hašeka,  Josepha Hellera, Jacka Kerouaca i Roberta Pirsiga. Ja sam sve to učinio desetak godina kasnije – toliko sam i mlađi od glavnih likova ovog posta. Ovaj post je zapravo otvoreno pismo onima koji su (ili nisu) na vrijeme čitali.

Uvijek sam tvrdio: ako o budućnosti govorimo precizno, smanjuje nam se šansa da budemo točni. Napravit ću manju pogrešku ako neprecizno kažem da će sljedeći vikend temperatura biti između  14 i 20 stupnjeva, nego ako precizno kažem da će biti  17,77 stupnjeva.  No, generacija koja je na vrijeme pročitala (ili nije) Hašeka, Hellera, Kerouaca i Pirsiga uvela je pojam, a bogami i praksu financijskog planiranja. Najveća mi je briga što uvijek mislim da imam odgovornost za financijski plan, a svjestan sam da i oni kojima pišem znaju da će, ako u planu budem precizan, u praksi (ostvarenju) doći do odstupanja.

Napisao sam jedan nacrt (draft) elaborata o pokretanju Škole poslovnog coachinga. Znam da ta generacija zahtijeva oko 21 000 znakova i rigidan sadržaj. Sažetak, ciljevi, koncepcija i program sve do ciljeva, kao i nekoliko aneksa (dodataka), od kojih je jedan financijski plan. Znam i to da će, od mojih 21 000 znakova, jedino „ozbiljno“ pogledati dodatak „Financijski plan“.

Dame i gospodo, ima jedna kvaka na putu motociklom ka Češkim Budejovicama. Svi su, osim Švejka, glumili bolest i kleli se u ljubav prema caru.

 

Ovo nije pravi post

Jučer u auli Ekonomskog fakulteta sretnem kolegu. Srdačno se pozdravimo. Nakon nekoliko minuta prijateljskog razgovora upita me: „Kako imaš vremena za piskaranje blogova?“ Jutros gledam poštu. Jedan moj bivši učenik me pita koliko vremena potrošim za pisanje blogova. U oba slučaja odgovori su bili: treba mi oko 30 sati za 1400 do 1800 znakova.

Ovaj post koji upravo pišem zahtijeva da pogledam po jednu knjigu Umberta Eca i Milana Kundere.  Od ovog piskaranja nastat će post tek kada ukomponiram neke misli (ne moraju biti citati) velikih mislilaca na temu koja me zanima „tu i sada“. Sjedim u apartmanu Ekonomskog fakulteta i nemam kod sebe spomenute knjige pa ne mogu tragati za nečim što mi je samo maglovito u glavi. Na internetu lako mogu naći da Kundera u eseju „Umjetnost romana“ piše: Roman ne propituje stvarnost, nego postojanje. A postojanje nije ono što se dogodilo, postojanje je područje čovjekovih mogućnosti, sve ono što čovjek može postati, sve ono za što je sposoban."  Vjerojatno bih našao nešto i od Eca...

Pogledam već neke napisane stvari na svom računalu i nađem nešto o eseju: Originalno značenje eseja je pokušaj samoizražavanja, doživljaja. Jedan esej ne želi „promijeniti svijet“ i ne dokazuje ništa, nego želi pokazati kako autor o nečemu razmišlja. Esej čitatelju ostavlja mogućnost za davanje više značenja (sensemaking). Loši narativi nabacuju redoslijed događaja, dok oni dobri događaj(e) preobraze u dilemu „glavnog glumca“ i na vrhuncu napetosti „pukne colt“. Ako ti je esej dobar, možda će se katarza čitatelja širiti u obliku mema. Ove refleksije su neka vrsta filtera kroz koje autor propušta za njega tu-i-sada važne poruke. Dok pišeš esej, zapravo se osvrćeš na svijet kroz svoje pojmove koji su upravo u onom kontekstu kakav je u tvojoj glavi.  Malo kopaš po svojoj glavi, malo po internetu, malo po polici gdje su ti išarane knjige i osvrćeš se na to. Trudiš se da netko, a ne znaš tko, ima dobru namjeru (captatio benevolentiae) primijetiti  tvoju osvrt. Stavljaš se u fokus i ponosno pokazuješ svoj pogled na stanje stvari (the state of the art), što podrazumijeva da koliko-toliko poznaješ stanje stvari.“

Još samo preostaje smišljanje naslova koji će te privući na čitanje. Ovdje bih mogao malo ući u dubinu nekoliko izreka kao što su „Poslije mene potop“ ili “Potop nije uspio: ostao je čovjek.”... Ako se muzi prohtije, možda se iz ovih izreka rodi i neki valjani naslov...

Evo, uz jutarnju kavicu i nekoliko cigareta može se napisati ovoliko, ali ovo nije pravi post. Evo dokaza mojim prijateljima da stvarno treba raditi još 29 sati da bi postao pravi post.

Imam li plavu kravu u štali?

Dugo sam analizirao predavanja na TED-u. Zanimalo me kada se publika smije. Pravilo je jednostavno: smiju se kada „zabiješ autogol“ odnosno kada se našališ na vlastiti račun. Važno je da ti se smiju, a ne da budeš smiješan. U takvom slučaju zadovoljavaš tri uvjeta:

1. ne natječeš se ni s kim - Seth Godin piše da je „gotovo nemoguće nadglasati nekoga istom pričom. Prije više godina, održao sam prezentaciju pred internetskim timom Wal-Marta. Poveli su me u obilazak svojih uredskih prostorija s golemim transparentom na kojem je pisalo: „Amazon ne možemo potući Amazonom!“ U to vrijeme Wal-Mart je bio gotovo stotinu puta veći od svojega manjeg takmaca iz Seattlea. Ako se Wal-Mart nije odvažio krenuti u lov za Amazonom, kakvi su vaši izgledi protiv vaše konkurencije ukopane u rovove?“
2. priča je šokantna - Seth Godin piše: „Od 2002. godine ljudi su mi se javili više od tisuću puta i napisali: 'Imamo plavu kravu, ali ne znamo kako to objaviti.' Drago društvo, ako uistinu imate Plavu kravu (u očima potrošača, ne u očima članova vaše uprave), nećete imati nikakvih teškoća objaviti svijetu tu vijest.“
3. ljudi su voljni dalje prepričavati tvoju priču - Seth Godin navodi da „jedine priče koje djeluju, jedine priče koje donose rezultat, jedine priče koje se šire jesu priče koje će natjerati slušatelje da kažu: 'Ma, ne mogu vjerovati!“. To nisu priče koje ljudi mogu prepričati; to su priče koje ljudi jednostavno moraju prepričati. Vaša priča ne mora biti strastvena, bučna ili pretjerana, ali mora biti osobita. Marketinški su stručnjaci previše često okrenuti samima sebi, uvjereni kako njihova priča zaslužuje da se širi. Hej, odluka o tome što će se širiti nije na vama, već na javnosti! Vjerodostojne priče koje zasluže pravo da ih ljudi prenose jedan drugome, u konačnici će se i prenositi. Na vama je koji se bavite marketingom da zaslužite to pravo.“

Ad words ima suprotnu logiku od klasičnog marketinga: ne ciljam publiku nego složim priču. U ovom postu ću složiti sljedeću priču: Jednom sam držao predavanje na MBA-u, kada je iz susjedne dvorane došao profesor i rekao mi: Ja držim predavanje u susjednoj dvorani i smeta nam što ovdje radite zabavu. Odgovorio sam: ali ja držim predavanje.

 

Model "In-company" radionice za stratege poslovanja

Drame u in-company radionicama

1. ideja dramskog heroja je da se on(a) bori za nešto za što se nitko drugi ne bori, sumnja u sebe i nikada ne saznaje je li to bilo u dobro ili ne
2. CEO ima priliku razumjeti kaotičnost organizacija i može pokušati naučiti plivati u tim turbulentnim vodama
3. drame karikiraju likove kako bi njihove konfliktne situacije učinili što očitijima i jasnijima
4. srž svake drame je katarza u kojoj strateg shvaća: „ovo mi se dogodilo“, „ovo se moglo i meni dogoditi“ ili „ovo se može i meni sutra dogoditi“
5. ljudi znanje i smisao stvaraju interakcijom između vlastitih iskustava i ideja
6. ideje se prenose dobro osmišljenim pričama 

Pojma nemam tko će se boriti za novo doba

2008. sam vidio predavanje J. Marcha THREE ERAS IN THEORIES OF CHOICE. Uvijek sam rado čitao njegove knjige jer on ima najširi pogled na području koje me zanima već 35 godina. Prije nekoliko dana dobio sam ponudu da napravimo neki “the state of the art”. Možda bismo se mogli poigrati sljedećom idejom

• DM 1.0 – doba linearnog programiranja – optimizacija oskudnih resursa
• DM 1.1 – doba višekriterijskog rangiranja – redoslijed čvrsto strukturiranih varijanti
• DM 2.0 – doba glasovanja – grupno selektiranje ideja
• DM 2.1 – doba konflikata – modeliranje teorije igara

• DM 3.0 – doba logičkih veza – modeliranje “ako-onda” pravilima
• DM 3.1 – doba poslovne inteligencije – rudarenja u bazama podataka
• DM 4.0 – doba mapiranja – modeliranje selektiranja otpada na internetu
• DM 4.1 – doba validiranja – modeliranje traganja koje uči

Ova razdoblja ne znače da je došlo do zamjene prethodnih. Dapače, neka doba su vrlo masivna. Primijenjena operacijska istraživanja još uvijek su vjerna  razdoblju 1. Psiholozi i dalje isključivo vjeruju u ono broj 2. Val knowledge managementa se još uvijek bori za snažniju ulogu 3. doba. Meni se čini da je na pragu 4. doba. U vrijeme izobilja besplatnog znanja, među najutjecajnijim misliocima poslovanja pojavila se Sheena Iyengar. Pojma nemam tko će se boriti za novo doba.

 

što biste voljeli da se zna o vama

Zvoni telefon. Ljubazan ženski glas kaže: „Profesore, mi se ne poznajemo, ali sam vidjela vašu aktivnost na LinkedIn profilu i želim vas pozvati kao predavača na konferenciji u Parizu. Imali biste jedno cijelo poslijepodne i ako ste voljni, možemo popiti kavicu i porazgovarati i o tome kojeg bi predavača još valjalo pozvati.“ Popili smo kavicu, večerali, a i popili butelju vina. Na kraju ugodnog boravka u kavani, dodala je :“Napišite što biste voljeli da se zna o vama.“ Evo, ovo sam napisao:

Pripadam generaciji profesora koji su imali prvo majstora, a poslije kalfe. Znanja o filozofiji znanosti i retorici u predavanju tada su još prelazila s očeva na sinove. Koliko mogu zahvaliti svom majstoru, za držanje stalne kondicije i volje za učenjem, jednako mogu zahvaliti i kalfama.

U području razvoja poslovnog razmišljanja, nikada me nisu zanimala fundamentalna istraživanja. Traganje za teorijama koje će se induktivno dokazati smatram besmislenim. Rad na razvojnim projektima prihvaćao sam samo u nedostatku novca.. Uvijek su me zanimala samo primijenjena istraživanja.

Tijekom posljednjih 35 godina, održao sam oko 10.000 sati predavanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Mađarskoj. Uvijek su me najviše privlačile MBA i In-Company grupe učenika, koji su se već okušali u praksi i došli osvježiti znanja.

Rado pišem blog i ovo mi je treći put. Dvaput sam na mađarskom pisao više od sto blogova. Možda ću i s ovim prestati prije ili kasnije. Ne znam hoću li u ovoj seriji naći nešto što će me duže držati jer zapravo ne znam što tražim. Možda me samo nosi val mode, a možda sâm želim kreirati modu  „tematskog bloga o strateškom poslovnom razmišljanju”na ovom jezičnom području.

Pripadam generaciji profesora koji ovako piše o sebi, be obzira što zna da to nije moderan CV.

 

jesam li kompetentan objasniti kompetenciju

Evo kako me, pri najavi mog nastupa 30. ožujka u Zagrebu, Marko predstavio: „Iako na prvi pogled ne djeluje kao konzultant jer ima bradu, Zoltan to zapravo i nije. Djeluje više kao profesor matematike, iako ni to nije (nije ni zaprljan kredom po sakou). I možemo dalje nabrajati što nije, a da ne kažemo ništa o njemu. Osim da je majstor u onome što radi ...“

Prošlo je više od deset godina otkako sam u Osijeku, prije obrane Mesarićeve disertacije, profesorima održao jedno predavanje. Tada sam po Hrvatskoj započeo „kampanju“ o prihvaćanju pojma „znanje“ u poslovnom razmišljanju. Krenuo sam od toga da Polanyi  koristi više pojmova kada govori o znanju: Knowledge, Knowing, Awareness, Meaning, Reason, Sense, Recognize. Znanje je osobno, jer ne postoje dva čovjeka koji znaju isto. Dio osobnog znanja je „znanje“ (knowledge) a drugi dio je „znati“ (knowing). Polanyi je imao genijalno otkriće o neizrecivom znanju. Poboljšanje djelovanja ne ovisi o tome možemo li neizrecivo pretvoriti u izrecivo. Bismo li bolje vodili ljubav kada bismo riječima znali opisati kako to raditi a da uvijek bude dobro?, bilo je moje tadašnje šokantno pitanja.  Ako prihvatimo da kompetenciju čini: „znati-kako + sposobnost promišljanja“, tada vidimo da je to zapravo: znati kako činiti ono za što vjerujemo da moramo. Glazbenici neizrecivo pretvore u izrecivo, a poslije netko izrecivu partituru povrati natrag u drugačije neizrecive poruke glazbe. Pitanje je: piše li skladatelj prvo note, a tek onda odsvira na glasoviru ili obrnuto. Svejedno, možda ni on(a) ne zna. Važno je da radi onako kako vjeruje da mora. Nije veliko otkriće reći da i zaljubljeni vode ljubav onako kako vjeruju da moraju.

Sada kada razmišljam o PLATFORMI ZNANJA, ne znam tko će što razumjeti pod pojmom Znanje. Da sam prema Markovoj najavi „majstor u onome što radim“, onda bih možda manje mozgao  što će korisnici PORTALA ZNANJA podrazumijevati pod pojmom znanja. Ne bih želio da imaju manje niti više pojmova od Polanyija. Da trebaju imati pojma o tome je „must“, inače što će biti predmet obrade i podjele na platformi? 

Ipak ću PLATFORMU ZNANJA razvijati onako kako vjerujem da moram. Možda će na njoj raditi kompetentni onako kako vjeruju da moraju. Vidjet ćemo je li Marko bio u pravu, može se još štošta reći o tome što nisam. Možda nisam kompetentan objasniti kompetenciju. No PLATFORMA ZNANJA će biti majstorski urađena.

 

Naj... blogovi

zavjera protiv profesionalizma

Logika „vodopada” pustila je jake korijene u programiranju. No, neki dan sam doživio slučaj gdje je znatno dublje korijene pustilo kod financijera razvoja. Vodopad se fokusira na detaljan plan. Detaljnog plana nema bez precizne prognoze uloge i načina rada korisnika. Dugo se u razvoju aplikacija polazilo od spomenute pretpostavke. Toliko dugo da sada financijeri ne žele odustati od jasnih planova prije donošenja odluke. Uzalud sam objašnjavao potencijalnim financijerima PLATFORME ZNANJA kako se adaptivni razvoj platforme zasniva na novim principima  i da stalna suradnja s budućim korisnicima naprosto isključuje mogućnost preciznog plana. Želim takav razvoj koji će stalno uključivati novonastale potrebe korisnika koji u tijeku rada spoznaje „svoj lik”. Zahtjevi za prilagođavanjem postupno dolaze. Moja je želja da tijekom razvoja korisniku često damo nedovršenu varijantu na testiranje. Temeljni model je sljedeći:

 

Agility model nudi veći profesionalizam, no „ulagači” vjeruju da je profesionalizam u predavanju „business plana”. Ponovno sam shvatio da je upravo profesionalizam zavjera protiv amaterizma. Sada shvaćam da ovaj stav vrijedi i obrnuto: i amaterizam je zavjera protiv profesionalizma.

Moja izjava da još ne znamo hoćemo li koristiti AMAZON EC2, wmware, ili da će možda biti dovoljno koristiti GOOGLE APPS je bilo ulje na vatru. Sada mi se čini da je i svejedno, jer bilo koja tehnologija cloud computinga pruža šansu da u nekom oblaku nađemo servise druge tehnologija. Financijeri su bili uvjereni da sam amater, a jednako sam i ja mislio za njih.

 

vega

Od ljeta 2000. bio sam godinu i pol vegetarijanac.  Za ovu priču nije bitno kako sam prestao biti, već kako sam postao. Vrlo jednostavno, znatiželjan čovjek svašta isproba. Bitno je kako sam kupio ideju da želim saznati što je to. Na jednom ljetovanju, šefica kuhinje mi je objasnila da vege-menu ima više zanimljivijih okusa nego klasična hrana koja se temelji na tri-četiri začina. Od tada sam razgovarao s puno vegetarijanaca i skoro im nikada ne spomenem da sam i ja neko vrijeme bio, jer im ne želim dati do znanja da se može i prestati. Iz njihovih priča razaznajem tri tipa:

1. Ne jede meso i šuti o tome. Ako primijetiš, ne skriva, ali nema te namjeru vrbovati
2. Ne jede meso i razglašava valjanost toga po zdravlje. Pomalo te žali što unosiš loše stvari u sebe.
3. Ne jede nikakvu hranu rezanu nožem kojim je prije rezano meso. Uvjerava te da je grijeh ubijati životinje.

Naravno, ova podjela nije točna, već je samo plod mog iskustva. Ne vjerujem da su „sales“ vegetarijanstva imala marketinški model (definirana ciljna skupina, sredstvo komunikacije za tu skupinu, učinkovitost medija). Više vjerujem da je impresario ispričao dobru priču. Storytelling je sredstvo kojim možeš pridobiti obožavatelje.

Seth Godin kaže da bi bilo „naivno povjerovati kako milijun ljudi ima milijun različitih svjetonazora. Svjetonazori su skloni grupiranju u grozdove. Postoje zajednički kulturni obrasci, prakse ili ideje oko kojih se zbližavaju potpuni neznanci. Nisam prvi koji je opisao neke od tih sličnosti, ali suštinska poruka ovdje nije kako je bilo koji pojedinačni "grozd" svjetonazora važan sam po sebi. Umjesto toga, nadam se da ćete razviti vještinu pronalaženja takvih grozdova. Zvonca na vratima kuća u New Hampshireu i trgovine zdravom hranom zapravo imaju mnogo toga zajedničkog.”

Naš pogled na svijet je mreža u kojoj nešto ostane, a ponešto ispadne. Ciljane poruke imaju veću šansu ispasti kod ciljane skupine jer oni ne moraju imati istu mrežu za njeno hvatanje. Jedna dobro složena priča o okusima vege-hrane možda će ostati u više mreža nego poruka o tome da ne treba jesti mrtvu životinju.

 

Pitao je: što rade ovdje

Ne sjećam se više pravne forme vjenčanja dviju organizacija. Bilo je kao u nekim brakovima: ona uzme i djevojačko i njegovo prezime, a on zadrži svoje. On bi svakog trećeg petka u mjesecu k njoj poslao svog potpredsjednika. Jednog petka, prilikom obilaska pogona, prolazio bi širokim hodnikom gdje su s obje strane bili boxovi s po četiri čovjeka, izričito  upozorenih da u petak svi sjede na svojim mjestima. Posjetitelj bi pitao: „Što ovi ljudi rade?“ „Ovo je odjel prodaje“, odgovorili bi, a on bi nastavio: „Pitao sam što rade. Ne mislite valjda da će kupac ovdje doći kupovati?“ Sljedećeg mjeseca, prilikom posjete boxovi su bili prazni. Komercijalisti su postali trgovački putnici. Ne baš tako, ali ovako je razumljivije.

Salesmani su se radovali dnevnicama i kilometraži, a pogotovo obilnim ručkovima i pijankama nakon razgovora s kupcima. Naravno, kupci su uzvraćali posjete i odvojeni dio tvorničkog restorana za goste svaki dan je bio pun, kao i restoran pokraj obližnjeg jezera. Kada su u goste dolazili veći kupci, vozač bi odvezao generalnog direktora na ručak.  Ne znam ništa o troškovima reprezentacije, ali znam da se prodavalo posvuda i svašta.

Već čujem kritike: užas, korupcija, turizam i slično. Možda su u pravu generacije salesa koje sve rješavaju e-mailom; možda nisu. Moja sumnja se temelji na tome da odnos kupac-prodavač ne bi dugo trajao da kvaliteta, rok i cijene nisu bile u redu. Ne podcjenjujem „lajkanje“, dapače, ja pripadam malobrojnima iz svoje generacije koji uporno govori i piše o tome kako društvene medije vrijedi isprobati. Ne tvrdim ni to da konjunktura 70-ih i 80-ih godina za vjenčanu tvrtku ne bi donijela iste rezultate, samo razmišljam kako steći povjerenje između kupca i prodavača kada jedan drugome ne znaju ni djetetovo ime. Od ovog je važnija samo jedna stvar: gdje ćemo čuti glasine o tržištu.

Seth Godin kaže da „mozak divovske američke žabe teži otprilike dvadeset i četiri grama. A čovječji? Otprilike šezdeset puta više. Obična žabica koju s vremena na vrijeme ugledate u svojemu vrtu ima mozak čija težina vjerojatno ne prelazi ni deset grama. U usporedbi s gatalinkom, ljudi očigledno imaju znatno veći umni kapacitet. Iznenađujuće velik dio vašeg mozga namijenjen je vašoj sposobnosti da upotrijebite oči i zatim poduzmete neku aktivnost u vezi s onim što vidite. Vidjeti je teško – odgovoriti brzo na ono što ste upravo vidjeli zahtijeva nesrazmjerno velik dio moždanog tkiva. Usprkos velikom evolucijskom ulaganju u kapacitet ljudskog mozga, usprkos golemom broju moždanih stanica posvećenih našem vidu i našoj sposobnosti obradbe onoga što vidimo, većina ljudi ne može uhvatiti muhu u letu, ni jezikom niti drugačije. Muha je previše brza, a mi smo previše spori. Pa ipak, žabe to čine svakodnevno.“

Znam da mreže možemo stvarati i preko LinkedIna. Tjedno postavljam nekoliko „glasina“ na LinkedIn i najmanje jedan postavljeni post komentiram. U prvom sam krugu umrežen sa 194, a u drugom s 22.300 ljudi. Gledajući poznanike koji na mreži rade svaki dan satima, to je malo. Sjede u sobama nalik onim trgovcima u boxovima s početka ove priče. Možda bi se i današnji salesi razveselili da ih netko istjera van. Možda evolucija trgovačkog mozga ne dopušta uspjeh u onome što je žabi normalno. Ne znam. Ne bih želio da se shvati kako sam ja za bacanje love na poslovne pijanke. Ja samo razmišljam o tome vrijedi li ponekad na trošak firme porazgovarati o tome tko će ove godine pobijediti u ligi prvaka. Kladit ću se da će José Mourinho opet uzeti prvo mjesto. Možda će se proizvod prodati onome koji misli da će to biti Josep Guardiola. Ima nešto izuzetno važno. Proizvod kojeg će sales prodati polupijan u kavani mora igrati u ligi prvaka.

 

velesajam

1989. tjedan dan sam spavao u privatnom smještaju u Zvonimirovoj jer su sve hotelske sobe mjesecima prije bile rasprodane. U to vrijeme sam, za trajanja jesenskog velesajma, radio svoj prvi samostalni coaching posao, jedino nisam znao da će se to jednom tako zvati. Direktoru sektora razvoja novih proizvoda jedne velike organizacije ubacivao sam svježa znanja o marketinškom informacijskom sustavu (MIS). Ne moram govoriti o tome da se MIS planirao raditi na velikom računalu; PC je još bio daleko.

Nakon boravka na njihovom štandu, mogao sam cijelo svoje iskustvo s Velesajma izreći u jednoj rečenici. Već rano poslijepodne, svi su domaćini na štandu - osim hostese, studentica prava iz Zagreba i mene - bili pijani. Rad s direktorom išao je u smjeru modeliranja raspoloživog i potrebnog znanja „salesa“ (tadašnjih trgovaca) o novoj pumpi rađenoj na temelju licence KSB-a i Willoa. Domaćini na štandu nisu znali ni onoliko parametara koliko je bilo u prospektima koje je dijelila hostesa Vesna. No, znali su kada je potencijalni kupac kupio novog „stojadina“ (Zastava 101).

Upravo su priče tipa “kako te služi novi stojadin“ privoljele kupce da tehničke parametre iz  prospekata ponesu inženjerima koji će tako moći vidjeti mogućnosti ugradnje u velika postrojenja.

I sales i kupac su imali zajednički pogled na svijet. Seth Godin kaže da "....zajednički svjetonazor ne čini zajednicu! Tako, na primjer, pojedinci koji ne vole prodavače automobila ne čine nikakvu monolitnu zajednicu. Oni samo dijele istu predrasudu: ti ljudi ne razgovaraju među sobom jer ne osjećaju nikakvo posebno zanimanje za druge ljude koji također ne podnose prodavače automobila."

U mom slučaju je isto tako bilo jasno da oni koji se ne zanimaju za tehničke parametre novih pumpi još ne stvaraju zajednicu. Umjesto toga, njihov zajednički interes za čašicu pića i stojadina već stvara nekakvu zajednicu. Danas u coachingu ne možeš salesu ubaciti MIS. Danas pokušaj sa COP (Community of practice), a možda će dobro doći ako ti je majka u svoje studentsko doba bila hostesa na velesajmu.  Možda se onda COP neće temeljiti na rudarenju tehničkih parametara.

 

40 knjiga

2007. u školi poslovnog coachinga, zahtijevaao sam čitanje jedne knjige od subote do subote. Od početka do kraja studija, najbolji su zaista i pročitali preporučeno. Sinoć sam večeraom su me pitali kako bih sada sastavio tu listu. Evo ovako:

1. The Long Tail: Why the Future of Business is Selling Less of More  Chris Anderson,
2. Free: The future of a radical price: the economics of abundance and why zero pricing is changing the face of business  Chris Anderson,
3. Tajni jezik liderstva Steve Denning, 
4. Izvan prosjeka - Priča o uspjehu Malcolm Gladwell,
5. Što vidi pas - i druge pustolovine Malcolm Gladwell,
6. Točka preokreta - Kako male stvari mogu dovesti do velike promjene Malcolm Gladwell,
7. Treptaj - Moć mišljenja bez mišljenja - Malcolm Gladwell,
8. Plava krava - preporodite svoj posao,budite osobiti  Seth Godin, 
9. Plemena Seth Godin, 
10. Svi marketinški stručnjaci su lažljivci - Moć kazivanja vjerodostojnih priča u sumnjičavom svijetu  Seth Godin
11. Budućnost menadžmenta Gary Hamel,
12. The Elephant and the Flea  Charles Handy,  
13. The Empty Raincoat; Making Sense of the Future  Charles Handy,
14. The Hungry Spirit  Charles Handy,
15. Beyond Certainty  Charles Handy,
16. The New Alchemists - Elizabeth and Charles Handy
17. The Art of Choosing: The Decisions We Make Everyday Sheena Iyengar,
18. Smisao hitnosti  John Kotter, 
19. Vođenje promjena  John Kotter, 
20. In Pursuit of Elegance: Why the Best Ideas Have Something Missing Matthew May, 
21. Management? It's Not What You Think!  Henry Mintzberg,
22. Managing Henry Mintzberg,
23. Strategy Safari: A Guided Tour Through The Wilds of Strategic Management Henry Mintzberg,
24. Netokracija - nova elita moći i život poslije kapitalizma Alexander Bard, Jan Soderqvist
25. Plitko - Što Internet čini našem mozgu Nicholas Carr
26. Funky business J. Ridderstrale, K. A. Nordstrom
27. Karaoke kapitalizam - menadžment za čovječanstvo J. Ridderstrale, K . A. Nordstrom
28. Šta nas pokreće - Neočekivana istina o ljudskoj motivaciji  Dan Pink,
29. The New Age of Innovation: Driving Cocreated Value Through Global Networks C. K. Prahalad,
30. Crni labud - Utjecaj krajnje nevjerojatnog Nassim Taleb.
31. Svijet je ravna ploča - Thomas Friedman
32. Logika života - Razotkrivanje nove ekonomije svega Tim Harford
33.  The Ambiguities of Experience (Messenger Lectures) James G. March
34. Primer on Decision Making: How Decisions Happen  James G. March
35. This is not the end of the book - Umberto Eco, Jean-Claude Carriere
36. Predvidljivo Iracionalno D. Ariely
37. The Tacit Dimension M. Polanyi
38. Drame - Slawomir Mrožek
39. Drame - Henrik Ibsen
40. The Google Way: How One Company Is Revolutionizing Management as We Know It - Bernard Girard

 

Sales doručak

U posljednje vrijeme su poslovni doručci moderni u Budimpešti. Prije nekoliko mjeseci su me pozvali na jedan koji je organizirao časopis Progresziv Magazin specijaliziran za prodaju. Krajem 90-ih godina bio sam član uredništva časopisa Marketing, a i prije sam odlazio u Makančevu gdje je bilo sjedište CEMA-e i ZIT-a. Sjećanja na konferencije i zanimanje za disciplinu me ohrabrilo i krenuo sam na doručak.

Nakon doručka, u časopisu je citirana moja izjava: „...i na Whartonu, najboljoj poslovnoj školi na svijetu, kao i na istaknutom odjelu najslabije mađarske poslovne škole, svi uče iz Kotlerovog udžbenika. U čemu je razlika? Jedina razlika je u tome koliko studenata plaća školarinu, jer o prihodu ovisi koga škole mogu  kupiti za prepričavanje Kotlera. To je dobro kada poslovne škole pružaju temeljne pojmove, no praksi treba nešto drugo. To drugo nije posao poslovnih škola već in-company radionica. Zanima me koliko organizatora in-company edukacija, koji su u program ubacili SVI MARKETINŠKI STRUČNJACI SU LAŽLJIVCI i/ili TAJNI JEZIK LIDERSTVA sjedi ovdje.“ Jedna prisutna je rekla da poznaje knjigu Setha Godina, ali se ne koristi u osvješćivanju znanja salesa.

Od 16 poslovnih dilema koje sam definirao, sedam se odnosi na posao ubacivanja novuma u kontekst.

 

Vjerujem da neće proći puno vremena do trenutka kada će se u in-company radionicama obrađivati mogućnosti primjene ideja Seth Godina, Stevea Denninga, kao i drugih utjecajnih mislioca današnjice.

 

impresario

Jučer, poslije obilne večere i dobrog vina u centru Zagreba, domaćin mi je predložio zvanje taxija. Umjesto toga, predložio sam šetnju barem dio puta, kao da mi nije bilo dosta cijeli dan pričati na istu temu. Nismo spominjali sve više udomaćeni pojam „sale“, ali smo pričali o tome. Trudili smo se koristiti novi pojam, čime smo samima sebi sugerirali oslobađanje od nečega. Negdje u ulici Račkog ponavljam pojam koji sam cijeli dan koristio: IMPRESARIO - Impresario je bio ključna figura svake koncertne sezone. Pojednostavljeno, on je bio marketing menadžer 19. stoljeća. Često bi bankrotirao, ali i bio vrlo uspješan jer je gotovo uvijek prihvaćao velike rizike bez suvišnih potpitanja.

Malo je pojmova pustilo tako čvrste korijene u poslovnom razmišljanju kao što je to funkcija poslovanja. Prvi put sam o procesu „roba-novac-roba“ slušao na predavanjima političke ekonomije u trećem razredu srednje škole. Osjećamo da je proces „roba-novac-roba“ preveden u funkcije „nabava-proizvodnja-prodaja-financije“ preuzak okvir za razmišljanje. Opijeni korištenjem e-maila, twittera, RSS-a, newslettera, natjecanja i sličnih taktičnih poteza, ponašamo se kao djeca u trgovini prepunoj slatkiša. Noseći teret našeg obrazovanja i raspoloživih mogućnosti grcamo pod pitanjem „Tko će prodati proizvode?“:

1. Školu poslovnog coachinga
2. In-company radionicu
3. Platformu znanja

Izjava da funkcija prodaje pripada „salesu“ je već odavno postala dogma. Iz prethodne izjave ne znamo samo dvije stvari. Prvo, radi li se o robi i drugo, radi li se o prodaji. Jedino što znam je da će se sve to (a ne znamo što) dogoditi samo od sebe. Znamo i to da sales nije marketing. Danas je Seth Godin najutjecajniji mislioc marketinga. Njegove knjige i blogovi svakodnevno usmjeravaju marketinško znanje. U blogu Mit o CMO-u piše: „Mit CMO-o je u slovu C. Oni zapravo nisu šefovi kada su u pitanju upravo one stvari koje danas čine marketing. CAO možda (Chief Advertising Officer), ali CMO ne.“

Dakle, sada salesu treba prodati da on zapravo nije ni Sales ni Advertising, niti je CMO. Je li to možda prerano? Tek su mu nedavno skinuli titulu „prodaja” ili „komercijala” s uredskih vrata i posjetnica. Ništa lakše, potreban je samo jedan impresario koji će prodati premijeru nove opere. 

 

Imitatori

Jučer sam u vlaku za Zagreb čitao knjigu Umberta Eca u kojoj kaže „da su mu djeca rado gledala vatru u kaminu i tada ih ni TV nije zanimao“. Zaključuje da je razlika u tome da se vatra iz minute u minutu obnavlja, a sheme TV-emisija su uvijek iste. Sjetio sam se shema ponašanja žirija u emisiji X-factor. Gdje god se prikazivala, u svakoj emisiji članovi žirija ponašaju se po istoj špranci.

Pripremajući se za novu knjigu, nedavno sam malo proučio psihologiju imitacije. Sve što sam skužio je da u stabilnim situacijama valja imitirati, dok je u nestabilnima imitacija kobna. Imitatore fankisti zovu karaoke majmunima.

Evo prilike za moje in-company radionice. Poslovni ljudi koji ne žele po treći put slušati iste modele shvatili su da se imitiranjem drugih firmi neće izvući iz krize. Poslovanje prema modelima je isto kao kada se žiri u X-factoru uvijek i svuda na isti način „hvata za glavu” ili „skače od oduševljenja”, pa čak i kada „se budi na neki neočekivani glas”. Želja za traganjem je i predmet i smisao in-company radionice.

Učitelji

U kvartu gdje sam živio 1950-ih godina, nove osnovne škole nicale su godišnje. Tako sam prva četiri razreda išao u tri zgrade i imao isto toliko učitelja. Nijednog se ne sjećam. Slova, brojeve i bacanje lopte sam savladao i bez njih, a pjevanje, crtanje i vezanje na cipela ni s njima. Tek sam se negdje u srednjoj školi zainteresirao za „učenje od nastavnika“ matematike i književnosti. Bitno je znati da su mi tijekom cijelog školovanja nastavnici matematike i književnosti predavali cijelu disciplinu. Na faksu sam uživao slušati tri profesora. Oni su predavali vrlo usko područje, ali su imali vrlo širok svjetonazor – znači bili su transdisciplinarni. Transdisciplinarno znači brzo snalaženje u više disciplina. To se razlikuje od multidisciplinarnog, gdje cjelinu problemskog područja ispitujemo putem cjelovitih disciplina, pojedinačno. U šarenoj se zbilji poslovanja rađaju svakojaka pitanja. Ona primoravaju učiteja na upoznavanje pozadinskog znanja i jezika drugih. To ne znači da učitelji znaju više disciplina, nego da znaju nekoliko pojmova i njihove veze upotrebljavaju na ničijoj zemlji. Zauzimanje jednog transdisciplinarnog područja može izazvati različite protunapade, mnogi zato i ne pokušavaju. A oni koji se ne upuštaju u tu avanturu, nikad neće biti učitelji koji se pamte. Osnovni zahtjev je točno ustanoviti udaljenosti od funkcionalno podijeljenih disciplina. Put do drugih disciplina je prije put u nepoznato nego „put kući“. Transdisplinarno bih ovako mogao prikazati:

 

Sada mi se čini da su moji učitelji, 1950-ih godina, bili multidisiplinarni – bavili su se svim i svačim te imali uzak ili mutan svjetonazor.

U subotu sam večerao s direktoricom instituta jednog od ekonomskih fakulteta u Budimpešti. Ona mi je bila studentica na PDS-u prije 16 godina. Pričala mi je kako danas svi predavači (od novaka do emeritusa) govore 3-4 discipline, kao što su to radili moji interdiscilinarni učitelji. Prije nekoliko dana sam bio u jednoj organizaciji koja je dio jedne od najpoznatijih svjetskih kompanija. Promatrao sam koji se alati koriste na vrlo dobro plaćenim radnim mjestima.  Pretpostavljam da bi se za trogodišnjeg obrazovanja moglo savladati nužne pojmove. Uvjeren sam da tijekom tri godine poslovnog obrazovanja polaznici trebaju savladati korištenje alata:

1. Za traženje računovodstvenih podataka i  podataka o potencijalnim kupcima
2. Za prezentaciju kolegama ili klijentu

Sve se obrađuje pomoću ova dva spomenuta alata. Manje-više korektno se govori o računovodstvenim pojmovima i nekim pokazateljima potrebnim za izradu plana. Na bezbrojnim „meetingsima“ se koriste manje-više pregledne prezentacije. Znatno je manji broj onih koji ikada pogledaju izvan toga, većina cijelu karijeru nešto analizira. Treninge na kojima vježbaju korištenje spomenutih alata  vode „moji učitelji iz 50-ih“ koji se bave računanjem, pjevanjem i bacanjem lopte. Sve što im treba, uče od onih koji se bave svim i svačim te imaju uzak ili mutan svjetonazor.

MOC će 2013. u Dubrovniku organizirati jedan seminar za mlade doktorande s ovog područja. Dobio sam zadatak izbornika i započeo razgovore s potencijalnim polaznicima. Tražim izuzetan talent. Razgovarao sam s dvije bistre i ambiciozne PhD studentice u Budimpešti, a uskoro ću i u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Obje se žale da je vrlo teško, ali ne i dobro. Nisu dobile neku „veliku sliku“ jednog uskog područja i nikada nisu čule za T. Kuhna i K. Poppera. Sve mi to nalikuje na rad „mojih učitelja iz 50-ih“ koji se bavi svim i svačim te ima uzak ili mutan svjetonazor.

Možda samo meni nedostaju transcisciplinarni profesori koji su predavali vrlo usko problemsko područje, ali su imali vrlo širok svjetonazor.

Možda Casanova nije znao ni voziti bicikl ni knjižiti

U proljeće 1996., u hotelskoj sobi na Balatonu imao sam tipičan stolić s TV-om. Na drugoj polovini stola četiri preteške knjige Polanyija, prazan papir i olovku. Od ponedjeljka do petka svako prijepodne predavao sam direktorima telekomunikacijske tvrtke, a nakon poslijepodnevnog spavanja spremao predavanja za subotu. Do subote nisam imao puno više od jedne slike:

 

Od tada do danas svašta se dogodilo, no ova slika je ostala stabilna. Tek nakon 12 godina je objavljeno u skoro nepromijenjenom obliku. O pretjeranom forsiranju pojma znanja razmišljam otkada sam objavio oblake svojih posljednjih radova. Još ne znam koliko će se puta pojaviti pojam ZNANJE u mojoj novoj knjizi, radnog naslova: OD IMITATORA DO INOVATORA.  Polazim od Harfordovog stava: „Von Neumannova knjiga je izuzetno hvaljena, ali ne kao priručnik za poker, nego kao manifest za uvođenje logike i matematike u ekonomiju i društvene znanosti. Ključni element Von Neumannovog pristupa bila je  da su oba igrača jednako pametna kao i on sam“. Evo jednog realnog ograničenja domene i najlucidnijeg modela. Koliko je tek usko područje manje osmišljenih modela!

Duboko sam uvjeren da promjene neće doći od „re-formatora“ kojima je to u opisu radnog mjesta. Znanje inovatora sigurno je bliže znanju Casanove nego fokalnom znanju vozača bicikla (vještine) ili fokalnom znanju računovođe (činjenice). No, inovatorova intuicija je daleko i od Aristotelove logike. Intuiciju je najlakše odrediti sljedećom pričom: Michelangelo Buonarroti je odgovorio da on zapravo ništa ne radi "iz mramora", već je otkrio znatiželjnicima kako bi se prije moglo reći da se njegova tehnika sastoji u "uklanjanju viška krhotina" s gotove forme koja se već nalazi u bloku mramora. Tako je majstor uvjeren što se iz čega može napraviti. Kolega sa psihologije priča kako je tragikomično kada studenti poslije nekoliko semestara počnu objašnjavati „podsvjesno“. Tragikomično je kada netko ne shvaća da je bit podsvjesnog i intuicije u tome da ništa ne možemo znati o tome. Tragikomično  bi bilo i napraviti model inovatora. Nova knjiga bi mogla imati i naslov „Sumrak poslovnih modela“. 

 

„Spazieren” ispred prodavaonice cipela

U petak i u subotu sam imao predavanja. Tek sam u ponedjeljak imao let za Budimpeštu pa me domaćin pitao što ću raditi u nedjelju „Unajmit ću auto i otići ću malo na more”, rekao sam. „Nemoj tako, navečer ćemo otići na korzo na spazieren ispred prodavaonice cipela gdje ću te upoznati s nekim tko će te odvesti na more.” Tako je i bilo. Nedavno mi je sin želio otići na neki koncert u Beč. U pola osam je imao spazieren ispred prodavnice cipela na Facebooku i za nekoliko minuta našao frendove. Sutradan su ga vozili u Beč.

„Kada koristimo Facebook, privlačimo nove prijatelje ili se zbližavamo sa starima. Kada pošaljemo tweet na Twitter, pridobivamo nove čitatelje. Kada napišemo blog, dobivamo komentare čitatelja ili nove linkove od drugih blogera. Interaktivnost mreže daje nam nove i vrlo djelotvorne načine pronalaska informacije, izražavanja i upuštanja u konverzaciju s drugima. To nas ujedno  pretvara u laboratorijske štakore koji konstantno pritišću polugu kako bi dobili mrvice društveno intelektualne hrane (Nicholas Carr)

Temeljna ideja cloud computinga možda se može rabiti za kreiranje korza-platforme znanja, a da netko ipak odredi što je ispred prodavaonice cipela . Možda cloud computing nije valjan samo za office (dokumenti, pisma, kalendare, Excel). Možda će spazieren na korzu svježih poslovnih znanja, biti brži ako iza platforme stavimo malo umjetne inteligencije.

meko kuhano jaje

U školi poslovnog coachinga, nagovarao sam polaznike na „shadow-coaching”. U početku je na taj način lakše upoznati „jedan prosječan dan” donositelja odluke. Sada, kada radim na platformi znanja, želim kreirati lik E-PoslovnogCoacha.

Sjećam se svog oca: kada bi želio vidjeti kvalitetu nekog komada namještaja, uvijek bi pokušao izvući ladicu. Ako bi je uspio vratiti jednim prstom, a da nije „zapela ni zalupila”, onda bi rekao: „Ovo je zahtjevna izrada.“ Nezahtjevno (siroto) je za mog oca bio slučaj u kojem bi namještaj montirao priučeni radnik. Danas, kada vidim održano predavanje ili napisanu knjigu koja „zapinje ili zalupi” i ja kažem da je to „montirao priučeni sirotanović“. Ovdje „priučen“ znači „siroti“ jer nikada nije imao majstora, odnosno nije imao od koga naučiti „veliku sliku”. Naravno, predavač ili pisac knjige danas ne smije imati veliku sliku tadašnjega majstora, nego neku novu, svoju. Jednom sam čuo intervju s jednom TV-zvijezdom. Pitali su ga kako uspijeva uvijek biti tako elegantan. Odgovorio je da je bitno nikada doma ne jesti u kratkim gaćama stojeći ispred frižidera. Tako nekako je i velika slika elegancije uvijek prisutna i nikada ne „zapinje niti zalupi” pri oblačenju. Bill Gates je davno predložio "načelo meko kuhanoga jajeta". To znači, napraviti program u kojega korisnici ulaze, odnosno izlaze, točno koliko treba za meko skuhati jaje (tri minute). Za to vrijeme mogu "svladati tipkanje" i vidjeti treba li im ili ne. Zahtjevno napravljen program ne „zapinje niti zalupi”. Možda bi se redatelji i skladatelji složili s ovim primjerima.

E-PoslovniCoach mora imati veliku sliku i zahtjevno servirati svježa znanja na platformu znanja, a da pri tome ne bude u sjeni donositelja odluke. Potreban mi je čovjek koji je imao majstora i koji u roku od tri minute pronalazi nešto što donositelji odluke mogu prihvatiti, bez obzira što je to nešto  suprotno njihovim velikim slikama.

Ne možeš zahtjevnosti priučiti ni montera namještaja, ni profesora, ni TV-zvijezdu niti E-PoslovnogCoacha, ako od svog majstora nije naučio gledanje velikih slika. Priučeni će uvijek raditi prema nekoliko jednostavnih pravila pa će mu „ladica zapeti ili zalupiti”.  Daniel Pink ne predlaže slučajno škole crtanja, posjete galerijama i koncertnim dvoranama. Za platformu znanja treba mi "načelo meko kuhanoga jajeta" tj. zahtjevan E-PoslovniCoach.

 

uspjeh radionice

"In-company" radionice za stratege poslovanja, na kojima obrađujemo dileme donositelja poslovnih odluka radimo srijedom u Budimpešti. Jučer prijepodne obradili smo dilemu NADA VS. MOGUĆNOST, a poslijepodne dilemu PRE-FILTER VS. POST-FILTER.

Od pretpostavljenog postojećeg znanja na shvaćanje kognitivne strateške škole potrošeno je nesrazmjerno puno vremena. Zapelo je u trenutku kada sam rekao da ovdje SWOT biva degradiran jer se bavi okruženjem. „Objektivno okruženje“ ne postoji, jer okruženje stvaraju akcije stratega. Stratezi stvaraju okruženje i treba napustiti pogled da se, prema konstruktivističkom pristupu, organizacije trebaju prilagoditi okruženju. Najčešći je primjer paradigme „Budimo jedini u plavom oceanu“ Guy Laliberté, direktor Cirque du Soleil, koji je 2007. dobio nagradu Ernsta & Younga za poduzetnika godine. To je novi svijet naspram konkurentske borbe. Nema konkurencije i nemamo što analizirati niti protiv koga se boriti.

U poslijepodnevnom dijelu radionice obrađivali smo mogućnosti korištenja post-filtera u doba izobilja znanja. Ponovno smo se morali vratiti na paradigmu Budimo jedini u plavom oceanu, jer se vrlo teško okreće leđa modelima koji se temelje na oskudici. Vrhunski nagovještaji ne oskudijevaju prostorom na koji je zasjela konkurencija.

Poanta radionica je bilo razumijevanje „ograničene domene važenja“ modela (vidi: "a select survey of business and management ideas“). Na kraju smo se razišli s amanetom: idemo objasniti organizacijama da u novoj paradigmi trebaju i novi pojmovi koji ne postoje u starim modelima.

Upravo je to bit radionice: da tek nakon dobrog razumijevanja postojećeg znanja možemo zamijeniti postojeće pojmove za nove.