Nisam građevinski inženjer, stoga gradnju mosta shvaćam kao metaforu. S metaforom „most“ počeo sam se baviti nakon jednog razgovora u kojem mi je sugovornik iznio potrebu zamisli o premošćivanju raspoloživog i potrebnog znanja. Problem koji žele riješiti neke tvrtke je nedostatno znanje onih koji izlaze s fakulteta i stupaju na posao. Tijekom tog razgovora, na licu mjesta sam isključio mogućnost stvaranja „bolje škole od loše škole“. Izazov mi je stvoriti most između dobre škole i dobre prakse. Iako sam šokirao naručitelja, zamolio me da i dalje promišljam o tome.
Polazim od toga da most vrijedi graditi preko provalije između stabilnih obala. Pretpostavljam da će dobre škole i dalje ostati dobre i da se neće približiti praksi niti će se prakse pretvoriti u škole. Uzmimo primjer IT talenata.
U dobrim školama se mogu naučiti novi pojmovi disciplina (programiranja, razvoja, konstukcija, arhitektura) i neke relacije među njima. U dobrom školama se također nauči „korištenje svih poznatih alata za razvijanje nečega” – Know-how. Znači valja znati kako se koristi alat za nešto št se sigurno može joristiti. Još je jedna bitna pretpostavka je da je dobar profesor sposoban zainteresirati dobre studente za nove pojmove, ali nije moguće baviti se pojedinačnim praksama.
Praksi su potrebno oni ljudi koji znaju kada vrijede novi pojmovi disciplina koja su naučena u dobrim školama. Ali u praksi je potrebno i „za razvijanje nečega koristiti neki alat” – kompetencija = interpretacija konow-howa. Znači valja znati kako se može upravo to napraviti sa nekim od alata. Radnici u praksi razvoja IT-rješenja, u tvrtkama nisu profesori pa nema smisla „da se igraju škole“.
Znači, premošćivanju nema mjesta ni u školi niti u tvrtkama. Neka se to onda dogodi na mostu.
Ovo nije samo igra riječi, ili drugačije kompnirane rečenice: to je zapravo bitka „korištenje svih poznatih alata za razvijanje nečega” vs. „za razvijanje nečega koristiti neki alat”. u Jednostavno rečeno, treba „premostiti provaliju domene važenja znanja alata“.
Prvu prezentaciju sam počeo jednostavnim primjerom: Danas je normalno da svako dijete iz Venezuele može za čas saznati kakva je temperatura zraka u Puli. U školi nauči da postoji mjera za temperaturu zraka i da postoji poluotok Istra sa najvećim gradom Pula. Tu je škola završila svoju ulogu. Šokirani naručitelj sve razumije, ali ništa ne razumije – morao sam nastaviti. Praksu ne zanima znaš li naći temperaturu zraka u Puli, nego predlažeš li venezuelancima Pulu kao turističku destinaciju. Praksu zanimaju „velike slike“! Nemojmo više žudjeti za onim školama gdje će se izrađivati koncepcije za Venezuelanske turističke agencije. Neka dobra škola ostane stabilna obala. Ako naručitelji ovo budu razumjeli, onda ću dobiti posao gradnje mosta. U srijedu idem na drugu prezentaciju. Možda će biti premošćivanja, a možda i neće.
„Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvijek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne može biti.“ (Ivo Andrić)
Comments