Vrlo rijetko imam priliku nekome čestitati na vjenčanju, a kada se to dogodi uvijek kažem: „Želim vam da vas vaše osobne promjene ne udalje“. Da, za mene je to ono: „Neka vam je sa srećom“. Nikome ne želim suživot u kojem će ostati „status quo“ – bilo bi to previše dosadno, a i neodrživo u nekim budućim svjetovima. Kada bi mladenci imali „jasan plan sustavnih promjena“, tada bi se sigurno posvađali oko njegovog neostvarivanja. Ako bi djelovali uvijek spontano i ravnali se po onoj „što bude, bit će“, postojala bi vrlo mala šansa da im se očekivanja poklope upravo tako kako su se poklopila prilikom odluke o suživotu. Ne daj Bože da dobiju potrebu za „dramatičnim promjenama“.
Kada nakon nekoliko godina posjetim neku organizaciju, uz prvu kavicu rado kažem: „Vidim da ste se obnovili“, ali niste takvi kakvima smo vas zamišljali. Kada se ponovno pojavim u organizaciji, vidim neko novo trenutno stanje. Revolucije, reforme i pomlađivanja nisam vidio, a oni koji su bili tamo stalno su ubacivali sitne inovacije, ali nikada po nekom čvrsto strukturiranom planu. Nakon godinu-dvije, vidim da ljudi stoje u dugim redovima za ručak i po pola sata i nitko nije nervozan – dapače, kao da uživa što se može udubiti u vlastite misli. Skoro nitko ni s kim ne razgovara, a terasa za kavicu i cigaretu poslije ručka bila bi prazna ukoliko ja ne bih nagovorio nekog od domaćina da se malo družimo. Prisluškujem telefonske razgovore, a tipičan zvuči ovako: „Hvala što si se javio, tražio sam te samo da se dogovorimo kada ćemo se dogovoriti o onome. Pazi - „o onome“ nije moja interpretacija tajne koju sam čuo. Oni upravo tako kažu - „o onome“. Na kraju se dogovore da će se čuti još jednom prije nego što dogovore „ono“.
Huy i Mintzberg 2003. u svom članku Ritam promjena predlažu da se smirimo kada je riječ o promjenama. „Možemo li Vam predložiti da se smirite i jednostavno pogledate kroz prozor? Primjećujete li išta što se navodno sasvim promijenilo? Imamo dojam da je naša okolina u neprestanoj promjeni upravo zato što primjećujemo samo one stvari koje su se promijenile. Često nismo ni svjesni onih koje su ostale iste. Promjena nema nikakvog značenja ukoliko nije suprotstavljena kontinuitetu. Upravo zato što mnoge stvari ostaju stabilne, s promjenama se treba nositi imajući na umu ono što je ostalo stabilno. Razmišljanje može dovesti do "doing" (djelovanje), ali barem toliko može i djelovanje dovesti do razmišljanja. Ne razmišljamo samo zato da bismo poslije toga djelovali; nekada djelujemo da bismo poslije razmišljali. Model “doing first” se koristi onda kada je situacija maglovita i kada kompleksni opisi procesa samo smetaju.
Trokut promjene: dinamički ritam organizacijske promjene uvijek je bio isti – dramatična promjena kreće s vrha (od višeg menadžmenta), sustavna promjena se stvara bočno (lateralno), a spontana nastaje u samom temelju, iz korijenja trave. Te tri sile djeluju dinamično, a svaka od njih pruža ne samo osnove, nego poticaj za ključni proces obnavljanja. Dramatična promjena potiče revoluciju, koja omogućuje daljnji poticaj; sustavna promjena potiče reformu, a reforma uspostavlja red. Organska, spontana promjena omogućuje pomlađivanje koje potiče inicijativu.
Suprotno od mitološkog feniksa koji uskrsne – doduše svake 500. godine jednom – u nejasnim situacijama opasno je čekati uskrsnuće.
Sustavne i kontinuirane promjene su danas, a pogotovo sutra nezaobilazne.
Nažalost, osviještenost o potrebi promjena je katastrofično niska.
Gotovo da nema organizacija kojima su promjene ključan element strategije.
Da bi se opstalo i osigurala konkurentska prednost, pokretanje promjena u organizacijama se mora istovremeno odvijati kroz dva smjera djelovanja "bottom-up" (prijedlozi za pokretanje promjena) i "up-bottom" (odluke o promjenama).
Ni jedan smjer djelovanja nema prednost niti ekskluzivitet. Oni moraju biti sinergijski povezani.
Ako i jedan smjer djelovanja ima prepreka (otpora) promjene se neće dogoditi.
Posted by: Milan Grković | 10/01/2011 at 09:05 PM